Odlazak iz Beograda u februaru na Maditeran zvučao je kao više nego sjajna ideja. S aerodroma Nikola Tesla ispratilo me je sunce i plus 15 stepeni, a u Larnaki, pa onda u Nikoziji, dočekala me je kiša i znatno hladnije vreme od beogradskog!? Jasno mi je već duže vreme da s evropskom, uopšteno svetskom klimom nešto nije u redu, ali zašto sam potvrdu toga morala da dobijem baš kada sam konačno ispunila san da usred zime odem u toplije krajeve.

Odlazak iz Beograda u februaru na Maditeran zvučao je kao više nego sjajna ideja. S aerodroma Nikola Tesla ispratilo me je sunce i plus 15 stepeni, a u Larnaki, pa onda u Nikoziji, dočekala me je kiša i znatno hladnije vreme od beogradskog!? Jasno mi je već duže vreme da s evropskom, uopšteno svetskom klimom nešto nije u redu, ali zašto sam potvrdu toga morala da dobijem baš kada sam konačno ispunila san da usred zime odem u toplije krajeve.
Ipak je ovo najistočnija „zapadna“ zemlja u svetu, neće i ne može kiša svakog dana padati. Od deset dana koliko sam ostala na Kipru, u Nikoziji, liptala je, pljuštala prvih pet, pa sam prve utiske o ovoj zemlji koja mi je uvek bila intrigantna morala da stičem kroz razgovore s hotelskim osobljem i putem par državnih kiparskih TV kanala. Na prvom kanalu teniski meč njihovog Markusa Bagdatisa, na drugom isto, na trećem intervju s njim. Sutradan ponovo uključim TV. Opet Bagdatis. Ista priča narednog dana, koliko vidim osvojio je turnir u Zagrebu, prešaltam na „drugi“ slou moušn njegovih naj poteza iz finala protiv Ljubičića. Ovo je kao u filmu „Dan Mrmota“, jedno te isto… Suvišno je i reći da su naslovne, srednje i poslednje strane svih novina, dnevnih i nedeljnih, ispunjene slikama, intervjuima i pričama s Bagdatisom. Hoću li ovde na Kipru videti još nešto osim kiše i ovog tenisera?
Odgovor je na, moju sreću, potvrdan. Sunce je konačno zasijalo, za mene u svakom smislu te reči.
Odmah mi je postalo jasno da odlazak na Kipar ne predstavlja veliki kulturni šok. Uticaji Grčke, bliskog istoka, pravoslavlja i ko zna čega sve još čine ovu zemlju na jedan način bliskom našem mentalitetu. Pored opuštenosti, odmah sam dobila i blagi osećaj kosmopolitizma… razlog tome je veliki broj stranaca koji u Nikoziji borave stalno, ili kao turisti. Najviše ima Rusa koji su osvojili Kipar; tu su i neizostavni Englezi. Na svakom koraku je vidljiv uticaj anglosaksonske kulture na bivšu koloniju.
Prijatno me je iznenadilo u kolikoj su meri stanovnici Nikozije naklonjeni gostima iz Srbije. U prodavnici, na ulici, lako sam stupila u kontakt sa zaposlenima i skoro svako od njih mi se pohvalio kako je bio u Beogradu, neki od njih oženjeni su Srpkinjama, najbolji prijatelji im žive baš u našoj zemlji, a ono čime se naročito diče je da su bili učesnici u demonstracijama… Tokom NATO bombardovanja 1999. godine američka ambasada u Nikoziji bila je pod stalnom opsadom demonstranata, a po završetku nemilih događaja pretrpela je temeljnu rekonstrukciju zbog posledica „opsade“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari