Ljude i pojave u jednom gradu trajno određuju novinski tekstovi sa požutelih stranica novina koje su izlazile, ili izlaze u jednom gradu. Najstariji nedeljnik u Vranju je „Slobodna reč“, koji je u svom zaglavlju nosio i naslov „Vranjske novine“. Ovaj nedeljnik izlazi punih šezdeset godina.

Ljude i pojave u jednom gradu trajno određuju novinski tekstovi sa požutelih stranica novina koje su izlazile, ili izlaze u jednom gradu. Najstariji nedeljnik u Vranju je „Slobodna reč“, koji je u svom zaglavlju nosio i naslov „Vranjske novine“. Ovaj nedeljnik izlazi punih šezdeset godina. Mnogo toga je i danas neobično i zanimnljivo, ali i uprkos prolaznosti vremena i te kako zanimljivo.
„U selo Cakanovce, opština Golemo Delska, došla je pre izvesnog vremena učiteljica Jelena Andasura. Kako je ovih dana završen rad u školi gospođa se spremila da ide za Beograd, do svoje kuće. Naredila je svojim učenicima da joj svaki donese po jedno pile, jer joj treba hrana za put, razume se o plaćanju nije bilo ni reči. Ne znam da li je moguće da gospođa ima takav apetit da može, putujući od Preševa do Beograda, pojesti 30 pilića. No, iako ima takvih mesoždera nisu đaci dužni da ih hrane“, piše Zora Jovanović u tekstu od 21. jula 1945. pod naslovom „Savest jedne učiteljice“.
U broju od 15. maja 1948. objavljen je prilog o snimanju filma „Sofka“ u zgradi „Avala filma“. Pod naslovom „Traži se vlasnik“ 26. avgusta 1960. objavljeno je da kod „Šapranačkog groblja u Vranju već dve godine leži na kiši sejačica, koja je nekada, dok je bila nova, stajala oko dvesta hiljada dinara. Sejačica postoji, ali se o vlasniku ne zna ništa. Naša nastojanja da ga pronađemo nisu uspela“.
„Izdajem stan u Južnomoravskoj ulici u Vranju. Sadrži jednu sobu. U njoj staju dva kreveta. Vrata se ne otvaraju, ali ima poseban ulaz kroz prozor. Mogu da se smeste 15 stanara. Cena po osobi minimalna: svakoga meseca 2 metra drva, 1 kilogram masti, 1 litar zejtina, 1 kilogram soli, svakodnevno 1 kilogram hleba. Ko se pretplati unapred za devet meseci ima popust od 50 dinara mesečno. Pohitajte da čitav ćumez nije zauzet. Obratite se kod čika Dimka zidara ovdašnjeg“, stoji u oglasu za izdavanje stana od 23. decembra 1955.
„Koštana – posetila Koštanu“, naslov iz broja od 25. juna 1965. u kome novinar „Slobodne reči“ Miodrag Pešić piše o poseti pionirke Koštane Pjanović, učenice četvrtog razreda Osnovne škole „Filip Kljajić Fića“ iz Beograda. List objavljuje i sliku učenice s pionirskom maramom i kutijom u rukama, u kojoj je poklon vranjske industrije obuće. Do ove posete došlo je pošto je imenjakinja iz istoimenog dela književnika Stankovića uputila pismo vranjskom preduzeću.
Pored toga što je dobar trubač, Bakija Bakić je i vredan radnik, piše u rubrici „U objektivu“ koja je sa slikom legendarnog vođe trubačkog orkestra objavljena 27. avgusta 1965. „Staniša Stošić, redovni učenik petog razreda Učiteljske škole u Vranju, snimio je u produkciji aleksandrovačkog ‘Diskosa’ svoju prvu gramofonsku ploču (…) Na ploči se nalaze pesme ‘Stojanke bela Vranjanke’, ‘Gajtano mome mori’, ‘Đurđeno, mome ubava’ i ‘Dremka mi se, dremka, mila nane’, a snimljene su uz pratnju orkestra Vlastimira Pavlovića Carevca“, objavljeno je 7.oktobra 1966. u „Slobodnoj reči“.
I tako, ponekad je dovoljan i jedan naslov od petnaestak slovnih znakova, da za sobom otvori zanimljivu priču, kafansku polemiku, ili setno sećanje na ljude i događaje.
U takvim ljudima, ali i onome što se događalo, Vranje nikada nije oskudevalo. Prednost je u tome što je to ostalo zabeleženo. Koliko li lucidnosti, i svakodnevice nije stalo u tesne novinske stupce?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari