Kalmikija (4): Priče koje se ne pričaju 1

Bilo je to jednog ledenog jutra u januaru 1950. kada je jedno dete igralo na drvenom podu čekaonice male železničke stanice u centralnom Sibiru, u blizini Tomska.

Putnici u iščekivanju voza za Moskvu, zabavljeni i radoznali, spuštali su po koju rublju u šešir na podu. Dečak je imao mongolske crte lica i bio je izuzetno mršav i koščat. Kalmički plesovi – koji se sastoje od veoma brzih pokreta savijanja i ispravljanja nogu u ritmu – postali su poznati u Rusiji upravo u ovim tragičnim godinama kada je Staljin, nakon što je optužio Kalmike za saradnju sa nacističkim okupatorima, naredio njihovu deportaciju u kratkom roku. Sve je počelo 28. decembra 1943. Poput zrna peska, Kalmici su se raspršili po ogromnoj teritoriji od Jekaterinburga do Vladivostoka, obeleženi kao neprijatelji naroda. Izbeglice su igrale iz očaja i nemaštine po krčmama i javnim mestima istočno od Urala, u nadi da će sakupiti poneki novčić. U međuvremenu, Staljin je nastojao čak i da izbriše Kalmičku Republiku sa geografske karte. Elista je iznenada ostala prazna. Prazna je bila i Staljinova optužba: broj Kalmika koji su sarađivali sa Nemcima bio je zanemarljiv. Još uvek nije jasno zašto je diktator gruzijskog porekla naredio tako surovu kaznu za narod koji je uvek bio odan Rusiji. Izvesno je da se ovo dete koje je igralo u Sibiru nije nikada vratilo kući. Nikita Hruščov je 1958. godine rehabilitovao kalmički narod i vratio im ne samo dostojanstvo već i kuće u Elisti, koje su u međuvremenu zauzeli Rusi, administrativnu upravu i naziv „Republika Kalmikija“. Deportacija je danas još uvek tabu tema. O tome se ne priča. Ni istoričari na univerzitetu u Elisti se ne bave time. Čak i Ana, jedna starija gospođa koja živi na severnoj periferiji glavnog grada, sa mukom zadržava suze i nerado se seća tih dana. Dečak koji je igrao u čekaonici u selu u blizini Tomska bio je njen brat. Ona se spasila jer je u toku duge vožnje prema Sibiru voz napravio neobično dugu pauzu u gradu Saratov. Jedna žena koja je na stanici čekala neke rođake iz Moskve primetila je u jednom teretnom vagonu majku sa devojčicom, Anom, koja je plakala i kašljala. Jedan pogled između dve žene potvrdio je prećutni dogovor. Sekund kasnije, Ana je prešla iz majčinog naručja u naručje nepoznate žene. Voz je ubrzo nakon toga napustio stanicu: nesrećna porodica je nastavila svoje putovanje prema severu i pomrla od nemaštine u Sibiru. Ana je u to vreme bila zaista mala i u njenom sećanju porodica i taj prokleti voz su samo senka, san, štaviše, senka sna. Žena koja ju je usvojila je učinila sve što je mogla da devojčica sačuva sećanje na sopstvene roditelje i ne izgubi svest o svom identitetu. Jedan Anin ujak, koji je preživeo godine deportacije i trule krompire iskopane iz nesrećne zaleđene zemlje Sibira, pojavio se 1958. u Saratovu i pronašao svoju nećaku. Zajedno su se vratili u Elistu, gde se Ana kasnije udala i rodila devojčicu, Valentinu, koja nosi isto ime kao i žena koja ju je spasila u Saratovu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari