Tata, crko mi kompjuter! – zavapilo je moje razmaženo petogodišnje čedo.
Pogladih ga po glavi nežno i uradih isto ono što bi učinio skoro svaki otac razmaženog deteta u Kanadi da je na mom mestu – potražih i kupih drugi kompjuter na EBAY-u. Cena? Sitnica, 80 američkih dolara za polovni IMAC od 600 megaherca, beli sa šarom kože dinosaurusa.

Tata, crko mi kompjuter! – zavapilo je moje razmaženo petogodišnje čedo.
Pogladih ga po glavi nežno i uradih isto ono što bi učinio skoro svaki otac razmaženog deteta u Kanadi da je na mom mestu – potražih i kupih drugi kompjuter na EBAY-u. Cena? Sitnica, 80 američkih dolara za polovni IMAC od 600 megaherca, beli sa šarom kože dinosaurusa. Mališanu se oči zacakliše od zadovoljstva. Jedina je nevolja bila što bi poštarina koštala još toliko, pa odlučih da lično odem da ga preuzmem.
Spremili smo se za put u Flint, gradić u Mičigenu udaljen oko sat i po vožnje od Windsora. Uzeli smo uputstva od prodavca i krenuli po hladnom i sumornom danu i nekakvoj kišurini koja se ledila pri dodiru sa asvaltom. Na svakih desetak kilometara videli bismo prevrnut automobil pored autoputa, policijska rotaciona svetla i nervozne ljude kako mašu rukama i objašnjavaju šta se to, dođavola, desilo. Scena se izmenila kada stigosmo u Flint. Nije bilo prevrnutih kola u jarku, ali ne zato što je kiša stala (naprotiv i dalje je padalo i ledillo) već zato što nije bilo automobila na putu. Široki freeway i silne petlje delovali su sablasno onako prazni. Naselja koja su se videla sa puta nisu izgledala onako kako smo u Americi navikli. Kuće su bile stare i oronule, ali ne u geto stilu, već kao da je nekakva kuga protutnjala, ili neki drugi virus koji je odneo sav život, i ostale su samo senke i duhovi.
Kuća našeg domaćina, Shea, bila je hladna i slabo održavana, sa linoleumom na podu i prastarim nameštajem. Bila je zavučena u šumici i okružena sa desetak olupina (ortak ne trguje samo kompjuterima, izgleda da valja i aute, i verovatno sve ostalo što stigne!) Uključio je kompjuter da ga isprobam i nekako spontano započesmo ćaskanje. Primetio sam da Flint izgleda baš onako kako ga je Michael Moore opisao u svojoj knjizi Stupid White Man, na šta mi Shea odgovori da je Moore rođen i odrastao u Flintu (što sam znao) i da je nezaposlenost u gradu 62 procenta, što me je šokiralo. Shea je jedan od retkih srećnika koji još uvek rade u GM-u, koji se zajedno sa Fordom povukao iz grada ostavljajući skoro celokupno stanovništvo bez posla. Prazne fabričke hale sada služe za održavanje kultnih pank koncerata, a proizvodnja automobila već je zaboravljen pojam. Gradska ekonomija u potpunosti je zavisila od auto proizvodnje i bez nje grad je jednostavno zamro.
Pozdravismo se na vratima i Shea mi sa šeretskim osmehom dobaci kako Moore-a baš ne vole u Americi zbog njegovih političkih stavova, ali ga je on lično video i čak popio piće s njim.
Ostavismo Flint iza nas u magli, pritisnut ledenom kišom i ekonomskim nevoljama. Mali beli dinosaurus klackao se u gepeku. Dečak je bio zadovoljan. Otac zabrinut. Da li će Windsor doživeti istu sudbinu kao Flint? Nadam se da neće.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari