Nekada na nepristupačnom mestu „između šuma i kamena, visoko iznad reke“, danas na stotinak metara od puta za Sofiju, manastir Svete Petke povezuje vekove, koji svedoče o minulim događajima i zbivanjima na mestu gde počinje živopisna Sićevačka klisura. Velika, kupasta stena, pretvorena u kapelu, skoro uz ogradu pored puta jedan je od retkih preostalih starih svedoka.

Nekada na nepristupačnom mestu „između šuma i kamena, visoko iznad reke“, danas na stotinak metara od puta za Sofiju, manastir Svete Petke povezuje vekove, koji svedoče o minulim događajima i zbivanjima na mestu gde počinje živopisna Sićevačka klisura. Velika, kupasta stena, pretvorena u kapelu, skoro uz ogradu pored puta jedan je od retkih preostalih starih svedoka. Pored nje ostala su samo predanja o nastanku i stradanju manastira i monaškog bratstva i potvrda istine da se svetinja nikada ne gasi, već niče na mestu i ostacima, kada dođu generacije dostojne da je obnove.
Monasi iz svetogorskog, gruzijskog manastira Ivirona, bežeći ispred turske sile po balkanskim zemljama, u četrnaestom veku, na ostacima starog, opustelog manastira, za koji nisu znali kako je nastao, podigli su novi. Bila je to jedna od većeg broja svetinja, koje se danas pominju kao Kolonija monaha u Sićevačkoj klisuri. Sećanje na njih narod je sačuvao tako što je manastiru Svete Petke, dodao naziv Iverica. U nekim dokumentima i knjigama ovaj manastir naziva se i Iverac. Pominje se poslednji put u turskim popisima, kao dužnik desetka, čiji iznos govori da se radi o dobrostojećem manastiru. Srušen je za vreme jednog velikog narodnog sabora, koji nije bio Turcima po volji, a sačuvano je svedočenje, prenošeno s kolena na koleno, da su tom prilikom pred vratima manastirskog hrama žive zakopane dvanaest devojaka. Pronađeni ostaci nakita i kosti, otkopani pri izgradnji nove crkve, potvrđuju da ovo nije „samo obično narodno predanje“. Kada su otkopavani stari temelji, otkrivena su tri građevinska sloja i pronađeni predmeti iz različitih perioda – koplja, strele, oklop, novčić iz vremena kralja Uroša I – što dodatno govori o starosti prvih hramova na ovom mestu.
Novu crkvu Svete Petke, koja i danas postoji, podigle su 1898. inženjerijske jedinice srpske vojske, koje su pripremale teren za prokopavanje tunela i prolaz puta i pruge kroz Sićevačku klisuru. Ovde su primili vest da je kralj Aleksandar I Obrenović spasen sigurne smrti u moru, kod Bijarica, u Francuskoj. Zahvaljujući „svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije“, pod nadzorom kapetana Damjanovića, vojnici i oficiri podigoše ovaj hram. Sve je to zapisano na spomen-ploči postavljenoj na zidu pored ulaza u hram. Projekat je dalo Ministarstvo građevina (glavni arhitekta je bio Svetozar Ivačković), a crkva je sazidana, kao jednobrodna građevina u srpsko-vizantijskom stilu, naizmeničnom upotrebom dvobojne dekoracije, koja podseća na kamen i opeku.
Manastir Svete Petke Iverice poznat je kao prvi i jedini vojni manastir, o čemu ima više svedočenja. Sačuvan je ukaz kralja Aleksandra I Obrenovića, kojim se za „starešinu manastira vojnog Sveta Petka postavlja vojni sveštenik g. Žunić“. Ovaj dokument nosi datum, 19. februar, 1901. Telegram od 29. maja 1903, koji sadrži obaveštenje o pogibiji kralja Aleksandra i kraljice Drage, overen je pečatom na kome se nalazi pravi, tadašnji naziv manastira – Kraljevski srpski vojni manastir Sv. Petka Iverica.
Svakoga dana pored nekadašnjeg kraljevskog, vojnog manastira protutnje hiljade motornih vozila, različitih veličina i brzina. Retki su oni koji se zaustave, da se pomole za srećan put. Većina nikada nije čula za ovu svetinju i spomenik od izuzetnog značaja. A i ako bi hteli da zastanu, ne bi mogli, jer projektanti puta to nisu predvideli. Dok se oni ne sete da isprave svoju grešku, meštani Ostrovice, Sićeva i drugih okolnih mesta, redovno posećuju, čuvaju i obnavljaju svoju svetinju, podsećajući da je to bilo mesto gde su se završavali mnogi putevi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari