Prva reč koju sam naučila u Bugarskoj, odnosno u (ili na?) Sunčevom bregu, jeste staja. Na hotelskoj recepciji kažu da ne brinemo, naš prtljag će staviti „Ću staju“. Torbe u staju, a mi na ulicu, do dva sata. Saznaću docnije da se otac kaže bašća, a gradonačelnik je kmet!
Soba nam je na 6.

Prva reč koju sam naučila u Bugarskoj, odnosno u (ili na?) Sunčevom bregu, jeste staja. Na hotelskoj recepciji kažu da ne brinemo, naš prtljag će staviti „Ću staju“. Torbe u staju, a mi na ulicu, do dva sata. Saznaću docnije da se otac kaže bašća, a gradonačelnik je kmet!
Soba nam je na 6. spratu (ima ih još pet). Lepa je, ni nalik na staju, a lep je i hotel, „Meridijan“. Pogled s terase takođe je lep (iz restorana na vrhu zgrade još lepši), ali nije kao na Beograd s jednog voždovačkog balkona. TV je već uključen, trešti muzika, po izboru sobarice. Njihove cece zovu se: Ekstra Nina (sic!), Emilija, Glorija, Niki, Galena, Daniela, Cvetelina, Veronika, Andrea… Sve latinicom, i nijedna nema prezime.
U emisiji „Otkrijte Bugarsku“, reportaža iz Gabrova, geografskog centra zemlje. Negovana trava, cveće, divne kuće; ukratko, otišla bih (i) tamo.
Moj odlazak u Nesebar bolje bi opisao Pera Luković: pet minuta vozićem, 50 peške, a table nema, kao ni na njegovom putu u Valjevo. Vozić staje daleko od centra Nesebara, a još dalje od poluostrva na kome je stari grad, zbog kojeg sam i došla. Prvo svraćam u kafanu „Morska panorama“, ne zbog imena, nego zbog blizine, da što pre sednem. U zgradi do nje prodaju se autobuske karte za Staru Zagoru, Plovdiv, Sofiju…, Tetovo, Gostivar i Skoplje!
Nesebar je lep, neobičan, nije tek tako pod zaštitom Uneska. Nisam sve obišla, zamorno je, jer je u brdu, i kad god pomislim da sam stigla do poslednje uličice, iza krivine se ukaže nova
Iako je veliki, Sunčev Breg ne može se nazvati gradom. Ja bih rekla ovako: tu žive samo ljudi turisti, tu niko ne stanuje, već jedni letuju, a drugi ih opslužuju. Izuzetno je živ. Sav je u pokretu, prodavnice stalno otvorene, o kafanama da ne govorim. Radnja do radnje, restoran do restorana, u svakom živa muzika (Kad ljubio sam tebe zadnji put…“, i još mnogo što moja generacija i danas voli, a retko sluša). Šetači, vozači, fijakeri, vespe, bicikli i motocikli i ona smešna vozila za dvoje koja pokreće baterija, raketa s natpisom NASA u kojoj ćete za male pare biti „astronaut“… Ponosni vlasnici šetaju svoje tetovaže na ovoj pokretnoj smotri, drugi sede spremni da svoje mišice i ramena poture pod igle, ili čime se to već crta. Ko želi, može da se vine nebu pod oblake zakačen za nekakvu užad (debelu, nadam se), i da se fotografiše sa iguanom, ili pitonom… Sve je zapravo jedan veliki bazar, odnosno – vašar.
Ovde mi se jedino nije svidelo more: plitko je a ljutito, talasi samo gruvaju, ne znam kako se u njemu pliva! Plaža je osam kilometara sitnog belog peska (ja to ne volim), a po njoj, umesto bar ponekog drveta, šuma suncobrana, umesto ponekog oblog kamena koji je uglačalo more, ležaljka do ležaljke. Ni to ne volim (ne samo zato što su šest leva dnevno).
Na TV čujem da je proglašeno sedam novih svetskih čuda. Sunčev Breg u takav izbor nikad neće ući (bar tako ja mislim!), ali da je lep, lep je, da ga treba videti, treba.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari