Vreme stvarno leti. Asteriks je napunio pedeset godina. Ako postoji neko ko ne zna za Asteriksa, da mu osvežimo pamćenje: to je onaj simpatični galski junak, nalik na minijaturnog Simu Dubajića u pidžami, koji sa pobratimom Obeliksom i ostalim Galima, smehotresno razbucava rimske legionare, tribune i centurione.

Asteriks je, u neku ruku, preteča boraca protiv globalizacije; jer, onovremeni Rim je velesila koja – mnogo efikasnije od aktuelnih – uspostavlja kontrolu nad celim tada poznatim svetom. Ali Rimu, bar u stripu, ne ide baš najbolje među slobodarskim Galima. Taman uhvate korena, taman da se prihvate posla civilizovanja nepokornih varvara, eto ti iz žbunja Asteriksa i njegove vesele družine da porobljivačima smrse konce.

Ideja o stipu Asteriks začeta je u vreme kada Francuska intenzivno razmišlja o istupanju iz NATO-a. Što će i uraditi kada naš junak napuni šest godina. Malo posle Asteriksovog rođenja, Žan Žak Servan Sajber objavljuje kultnu knjigu „Američki izazov“ u kojoj, razložno i dokumentovano, analizira strategiju američkog ekonomsko-kulturno-vojnog pohoda na Evropu.

General De Gol, tradicionalista i Evropljanin starog kova, ne traći vreme na dočeke francuskih sportista niti odlazi na vašare u Normandiji. Zajedno sa francuskom kulturnom elitom, uviđa da severnoatlantska odbrambena avantura krije u sebi mnoge opasnosti po francusku kulturu, ekonomiju i francuski način života. Da ne dužim – elegantno izvlači Francusku iz čitave rabote. Da su Francuzi bili bolje sreće, da je De Gol nekim slučajem bio antiglobalista kalibra našeg velikana Miloševića, stvari bi tekle drugačije: pokolj u Alžiru, desant na Belgiju i Švajcarsku s ciljem ujedinjenja svih francuskih zemalja.

A onda – tepisi bombi na Pariz i pročaja. No, dobro. Kakve sve to veze ima sa Asteriksom. I te kakve. Poznato je, a dosta je i pisano o tome da su stripovi zapravo ideološki kursevi za decu i omladinu. Ne kažu džaba Kinezi da jedna slika vredi koliko 10 000 reči. Imali smo i mi svojevremno izlete u tu oblast.

Starije generacije će se sa nostalgijom setiti čuvenih kurira Mirka i Slavka. Na njihova nejaka pleća beše svaljen teret popularizacije tekovina NOB-a među najmlađom populacijom. Ali ako su Asteriks sa svojom družinom, kao i, recimo, Alan Ford sa svojom, globalizacijske projekte Rima i Amerike poražavali pre svega nadmoćnim duhom i iskričavom duhovitošču, naši kuriri su bili rigidni ideološki pistolerosi. Metak u čelo. I tačka. Mirko i Slavko – bog da im dušu prosti – neodoljivo podsećaju na dvanaestogodišnje radikale ili dssovce. Uvereni da je istorija i pravda na njihovoj strani, hrabro su išli iz bitke u bitku, iz ofanzive u ofanzivu, dok u jednom trenutku nisu umrli prirodnom smrću, zaboravljeni i odbačeni poput svih komunističkih i srpskih junaka za privremenu upotrebu.

Asteriksu i Alanu Fordu, međutim, još uvek dobro ide. Nama, odgajanim na Mirkovim i Slavkovim pobedonosnim pohodima, kao i obično ide loše. A još gore nam se piše. Iz prostog razloga što lokalne elite – odrasle uz domaći strip – i dan danas razmišljaju kao Mirko i Slavko. Pravda i istorija su na našoj strani, ko vele, preostaje nam samo da pokokamo dušmane ionako odbačene u ropotarnicu istorije. A ako dušmani uzvrate na vatru? I zato imamo rešenje: „Mirko, pazi, metak!“ „Hvala, Slavko!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari