Najstariji podaci o manastiru i njegovom bratstvu potiču iz petnaestog veka, kada se pominje vitovnički iguman Makarije, a i zlatom okovano Jevanđelje, koje se danas nalazi u fruškogorskom manastiru Bešenovo. Prema podacima o isplati i zaduženjima poreza koji se daje Turcima, bio je ovo dobrostojeći manastir.

Najstariji podaci o manastiru i njegovom bratstvu potiču iz petnaestog veka, kada se pominje vitovnički iguman Makarije, a i zlatom okovano Jevanđelje, koje se danas nalazi u fruškogorskom manastiru Bešenovo. Prema podacima o isplati i zaduženjima poreza koji se daje Turcima, bio je ovo dobrostojeći manastir. U njemu su izvršeni prepisi mnogih značajnih knjiga i stvorena velika biblioteka. Kasnije seobe odvele su vitovničke monahe na razne strane sveta, pa se knjige i druge dragocenosti mogu naći u Narodnoj biblioteci u Beogradu, Kijevu, Sremskim Karlovcima, manastiru Pakri… Srebrna čaša iz 1662. sačuvana je u Bešenovu, a srebrni pečat vitovničkog igumana Visariona, iz 1703. godine nalazi se u manastiru Krušedol.
U vreme Kočine krajine Turci su hram i konake do temelja srušili, pa je od tada duži period manastir bio potpuno napušten i zarastao u korov. Obnovljen je tek u vreme Karađorđa, a u obnovi su pored monaha učestvovali i svi viđeniji ljudi okolnih sela među kojima i poznate ličnosti Karađorđevog ustanka. Kompletna obnova izvršena je 1856. godine, kada je dozidana priprata i zvonik, krov pokriven belim limom, obnovljeni konaci i trpezarija, a cela površina crkve živopisana. Pored manastira podignuta je škola, sa stanom za učitelja i posebnim odeljenjem za „konačenje otmenijih gostiju’’, među koje se ubrajao i sreski starešina.
Pored 470 hektara „oraće i kosaće’’ zemlje, manastir je imao i 1.160 hektara planine, koju je izdavao u zakup za sečenje drva i ispašu, zatim kafanu, nekoliko vodenica, dućan… a nekoliko puta je pomagao i istanjenu državnu kasu, svojim prilozima. Bilo je to ugledno domaćinstvo do pred početak Drugog svetskog rata, kada su „lošim gazdovanjem manastir i njegova dobra počeli da opadaju’’. O posledicama ratnih godina svedoče zapisi na mermernim pločama, koji govore o sudbinama vitovničkih monaha i podaci o oduzetoj imovini i dobrima, koja će možda nekada biti vraćena.
Od prvobitne crkve, u današnjem hramu sačuvani su samo njeni temelji, a živopis i ikonostas su iz devetnaestog veka. U srednjem delu hrama nalazi se grob nepoznatog monaha sinaita, koji iako je danas prazan, narod poštuje kao veliku svetinju.
Do lekovitog izvora dolazi se stazom od manastira, preko malog mosta na reci.
Bilo u koje doba da se ovde nađete, naići ćete na posetioce koji će vam govoriti o njegovoj lekovitosti, isceliteljskoj moći i primerima izlečenja, pa stoga vernici u ovu svetinju na molitvu dolaze iz Beograda i drugih udaljenih krajeva.
Zasluge (iako on to ne bi voleo da čuje) za ponovno oživljavanje manastira i duge kolone posetilaca, imao je arhimandrit Tadej, vitovnički dalekovidac i jasnovidac, kako su ga zvali oni kojima je pomagao. Rođen je u selu Vitovnici, nedaleko od manastira, 1914. a umro 2003, pošto je zamolio da ga oslobode dužnosti igumana. Ostao je u sećanju kao otac Tadej i kao jedan od onih „zbog kojih Sunce sija’’, kako kažu njegovi sledbenici.
(Kraj) l Ova DOPISNICA preuzeta je sa drugog od četiri CD, MANASTIRI I CRKVE U SRBIJI, našeg saradnika

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari