Rajhenbah (2): Velika radost putnika 1

Kao i druga velika zadovoljstva, Rozenlaui i dolina Rajhenbaha imaju svoju tamnu, zastrašujuću stranu.

Preko puta hotelskog zdanja otvara se ulaz u Glečerski Klanac. To ime nije ni izdaleka dovoljno da izrazi strminu, tesnoću i ledenu odbojnost ovog vododernog mesta. Kozja staza vodi kroz tunele mikenskog praiskonstva, dok u dubini potok Vajsenbah huči i urliče kao čopor pobesnele zveradi. Znoj, mrak i vlaga vladaju u ovom uzvišeno-strahotnom prirodnom znamenju u koje se nerado ulazi dvaput. Teško je na takvom mestu užasa poverovati da su samo nekoliko stotina metara od njega udaljena pitoma domaćinstva švajcarskih seljaka. A naočigled bujice u grotlu klanca, verodostojnom postaje priča da je literarni otac Atosa, Portosa, Aramisa i DŽArtanjana, kada je svojevremeno odseo u staroj gostionici u Rozenlauiju, morao jedne olujne noći da je napusti zbog opasnosti da će nabujali potok celu zgradu izvaliti i odneti sa sobom. Ova voda ne razmišlja, već kuva i kulja nezamislivom silinom, kao šopenhauerovska volja.

Nedaleko odavde, na jednom drugom glečeru bernskog Oberlanda, Jovan Dučić je pre više od sto godina imao viziju koja je slično započela: „Ali ono što ovde prenerazi i skameni, to je teška huka iz glečera, huka otopljenog snega što u mutnim potocima srlja u ambise koji se otvaraju na svakom koraku. Od njih se prolama ceo ovaj mrtvi predeo. Ali se uho zatim brzo navikne, i užasni huk uzevši oblik apsolutne monotonije, najzad dadne utisak apsolutne tišine.“ Dučićeva vizija završila se drugačije od moje. On je hodio po slobodnoj, čistoj, vetrometnoj visoravni, po otvorenom predelu za koji je pisao da se u njemu „živi samo vidom“. No, u tmini Glečerskog Klanca i vid je sputan. U dubinama klisurine, samo nekoliko stopa od rvanja glečerske vode sa stenama i sa samim sobom, čula se ne navikavaju, već hitaju da pobegnu od sila koje prete ga ih unište ili barem ponište svojim urlikanjem i pomrčinom.

Veliku radost oseća putnik kada odavde izađe na svetlo sunčanog letnjeg dana, svet podzemlja ostavi za sobom, pozdravi alpske Olimpe visoko iznad sebe i, udaljivši se od ledenog vrenja u kotlu klanca, pogleda naniže, prema blagim padinama Rozenlauija. Inicijacijski ispit je položen; može se odahnuti do sledećeg iskušenja.

Šumska staza vodi natrag u dolinu čija lepota – koja nam se čini divljom kada u Rozenlaui doputujemo iz grada – posle prolaska kroz Glečerski Klanac deluje kao lepota pitome seoske bašte. Potok je ovde lelujav i miran, daleki vrhovi i glečer ipak su samo pejsaž. Ali, ko je video, čuo i omirisao silu i bujanje vode u klancu, postaje tih, zamišljen i oprezan kao i sami švajcarski brđani. Barem dok se sa visova ne spusti u dolinu i grad i pusti svoju drugu prirodu da ga vodi po putevima i predelima dalekim od sile i kuljanja praelemenata.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari