Veoma važna činjenica koja utiče na život na ostrvu i pre svega u Lefkosiji (popularan srednjevekovni naziv za Nikoziju) jeste podela Kipra na grčki i turski deo koji čini oko 30 odsto teritorije. Kiparski Grci ovaj deo ipak smatraju svojim, iako nije njihov još od 1974. godine. Stoga i nije baš preporučljivo u kafiću naručiti tursku kafu; u menijima jasno piše kiparska kafa!
Tačno je da kiparski Grci i kiparski Turci nisu baš u ljubavi, ali to svakako ne znači da su generalno Kiprani netolerantan narod, naprotiv.

Veoma važna činjenica koja utiče na život na ostrvu i pre svega u Lefkosiji (popularan srednjevekovni naziv za Nikoziju) jeste podela Kipra na grčki i turski deo koji čini oko 30 odsto teritorije. Kiparski Grci ovaj deo ipak smatraju svojim, iako nije njihov još od 1974. godine. Stoga i nije baš preporučljivo u kafiću naručiti tursku kafu; u menijima jasno piše kiparska kafa!
Tačno je da kiparski Grci i kiparski Turci nisu baš u ljubavi, ali to svakako ne znači da su generalno Kiprani netolerantan narod, naprotiv.
„Sudar“ s novijom istorijom Kipra imala sam kroz relaks šetnju tamošnjom Knez Mihailovom. Nasred ulice odjednom se ukazao zid, džakovi s peskom, vojnik s puškom. Dileme nije bilo, to je ta zelena linija zbog koje je Nikozija jedini podeljeni grad u Evropi. Ljubazni vojnik, koji je stajao između kiparske i grčke zastave, dozvolio mi je da se popnem na osmatračnicu i bacim pogled preko. U nastavku pešačke zone, s tim što tu niko nije kročio 33 godine, na prodavnicama koje su nekada radile navučene su metalne rešetke i sada „ukrašene“ prašinom i paučinom.
Ničija zemlja duga pedesetak metara, a na njenom kraju ograda, turska zastava i još jedan vojnik iza kojeg se proteže ista ova ulica… Isti grad, ista ulica… „Zelena linija“ deli jug od severa, Grke od Turaka, još od 1974. godine i opsade Turske. Njihova vojska je tada bez većih problema osvajala mesto po mesto, selo po selo, te su tako oko 200.000 Grka postali izbeglice u sopstvenoj zemlji. Ova linija je i inače pojas pod kontrolom UN, na nekim mestima je širok i do 10 kilometara, te su u njemu pored prodavnica iz pešačke zone, ostali čak i nikozijski aerodrom, pa i mali gradovi i sela.
Posle posete ovom starom delu grada nisam mogla da se oslobodim osećaja nelagode, te je odlazak u noviji i moderniji deo Nikozije došao kao prava terapija. Tu su smeštene sve vladine institucije, centrale svih banaka i firmi i to je centar biznisa na ostrvu. Stanovnici Nikozije su tu da se odmah pohvale da kriminala ima samo u tragovima, pljačke i krađe su gotovo nezamislive. Na ulici ste apsolutno sigurni u bilo koje doba dana ili noći. Slično je i u kafićima i diskotekama, gde su ekscesi, racije, pretresanja na ulazu, izbacivanja i ostali nemili događaji skoro nezamislivi. U Nikoziji sam veoma često videla prizor – automobil na ulici, sa uključenim motorom (i ključevima, naravno), a u njemu niko. Vlasnik verovatno kupuje u nekoj od obližnjih radnji i vratiće se za petnaestak minuta. Jedini strah na ostrvu prave imigracione vlasti za ljude koji su ovde ilegalno.
Okolina Nikozije naročito pleni prirodnim lepotama. Tu su i padine Solea i Pitsilia i deo Maratasa sa svojim planinskim selima, brdima i obiljem vizantijskih crkava i manastira.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari