Aleja lipa prati Miljacku uzvodno od Hrasnog do Grbavice s jedne strane, paralelno s druge strane je čuveno Vilsonovo šetalište. Koritom Miljacke, strmom travnatom obalom i najbližim ulicama uz Rijeku vladaju vrane. Doslovno su gospodarice prostora. Nijedna druga ptica ne smije čak ni da doleti, a kamoli da sleti u zoni njihove kontrole. Vrapčići mogu, tu i tamo, da kljucaju mrvice na koje se vrane i ne obaziru. Praktično su očistile obale i tok rijeke od svake druge ptice. Golubova nigdje nema. Povukli su se na balkone praznih stanova. Mada je od rata prošlo više od deset godina, ni za lijeka ih nema uz tok Miljacke. Vrane su izvršile nekažnjeno etničko čišćenje. I, što je još gore, stanje prisilno takvim i održavaju. Vrane se tako bahato ponašaju da su počele da napadaju i ljude koji nijesu prepoznatljivi šetači s jedne ili druge obale. Vilsonovo šetalište je sasvim njihovo, što se tiče ptica. One su moćni letači i gegavi hodači, tako se i ponašaju. Liče na nove vlasnike. Tajkune.
I sam sam bio žrtva njihovog, ne napada, no blagog dodira, kao opomene po tjemenu – ovlaš krilom. I to jednom na Aleji lipa i, drugi put na Vilsonovom šetalištu. Što smatram da nije slučajno, jer se zaista ponovilo u dva navrata. A, rijetko dođem u Sarajevo pa me nijesu upamtile, ili…? Tiha strijepnja mora da postoji, više kao opomena no stvarna prijetnja. Ali, kada se jedan prostor etnički očisti, onda pripadnik, bilo koje druge etničke skupine mora da osjeti nelagodu i neku tihu nijansu strijepnje.
Ovaj fenomen je ovdje najviše uočljiv, valjda zbog činjenice da je drvored lipa na Vilsonovom šetalištu, usprkos ratu, uspio da se očuva i sačuva. Kažu da bi i njih izgoreli da nije cijelo šetalište bilo pod snajperskom vatrom. Drveće je već ostarjelo, stare grane, nerijetko trule, same padaju ili od leta vrane ili slijeta odlomi se grana i padne, tek tako. Prene se i uplaši šetač namjernik. Šetalište je oslobođeno vozila praznikom i vikendom, kao i svakog dana od 17 časova nadalje.
S druge strane je Aleja lipa. Lipe su ovdje tek posađene. Nježne. Krhke. Uvijenih stabala s čvrstim platnenim kaišima da ih ne može, u toku odrastanja, ništa povrijediti. I nitko, naravno. Aleja je dobila novo ime, ranije se zvala Obala 27. juli, po danu oslobođenja Sarajeva. To se više ne priznaje. Nova vlast nova imena ulica. I Himzo Polovina ima svoju ulicu. Sevdah je nacionalni brend.