Sarajevo se smjestilo u dolinu Miljacke. Ni male ni velike rijeke. Za kišna vremena, Miljacka nabuja i gosti zatečeni misle da je to velika rijeka, a nije. Ljeti, za sušna vremena, skoro da presuši – samo vonja. Zimi, često nabuja i nosi sve pred sobom – balvane, gume od velikih kamiona, leševe stoke i, naravno, najviše lopte. Igra s loptama traje li traje. U proljeće, kad sve probehara, Miljackom plivaju latice. U jesen, Vilsonovo šetalište boje jeseni sjeni. Do kasno, kaledioskop boja. Grad za juga pun je smoga, a čim anticiklona bane i snijeg je svuda.
Velike ulice i sav saobraćaj slijede Miljacku sve do Ilidže. Ilidža je posebno mjesto. Vrelo Bosne ispod samog Igmana, priča je za sebe. I ljeti za najveće jare ovdje je prijatno, prohladno, čim sunce sakrije Igman, ovdje je hladno. Tko to ne zna, ili se smrzava ili navuče nazeb.
Samo Vrelo zaista vri ispod same planine. Svako ko priđe pije vodu sa samog vrela, čašom ili šakom. Trnu zubi, a voda miriše na Igman. To je neki posebni miris hladne crne planinske zemlje, breza, listopada i sa vrha četinara. Miris svježine tla, moći Planine i pitomine razlivene Bosne. Jezera, odmah, ha od Vrela, jedno u drugo se prelivaju. Mir Bosne oslobođene stege Igmana, plijeni. Ovdje, na Vrelu, uvijek je puno, ljeti za jare asfalta, kad sve plavkasto treperi od smoga i dima grada; zimi kad se traži i nalazi prvi čisti snijeg a kad se neima para za Igman, Jahorinu i ine planine Bosne. Ujutro penzioneri jure zdravlje i ljepotu Aleje. Uveče parovi tiho hode zagrljeni, sjednu na klupe dvostrukog drvoreda kestena divljih i jablanova, i, grle se grle, dok se ne umore, a onda dalje – neima hiće.
Tko ima para za 15 KM (konvertibilna marka, novi dinar BIH) može iznajmiti kočiju do Vrela i nazad. Okićeni vranci, bjelci, kulaši, mrkovi, kaskaju Alejom, do u beskraj – do Vrela. Traje li traje vožnja sa vozačem na prednjem sjedištu, Bosancem kršnim i ćudljivim kao Planina. Nigdje se ne smije skrajnuti, kad se priđe samoj planini, upozorenje – MINE. Planina ne da k sebi. Borci su u penziji ili pod zemljom ini. Granice nevidljive a stvarne na sve strane. Pale. Srpsko, odnosno Istočno Sarajevo, kantoni, Herceg Bosna nezvanično zvanična, Republika Srpska ratna tvorevina, nekom Domovina, a nekom… Strepnja, osjećanje tako rijetko, ovdje je po domaće kao i sve što je tako žestoko – suspregnuto, stegnuto, jako nekada, a ponekad jedva prisutno.
Mladi, novim, brzim, moćnim mašinama jure paralelno, dvjema glavnim ulicama s jedne i druge strane Miljacke – igraju sarajevski rulet, doslovno. Na jedva sto ili dvjesta metara, voze brzinama do dvjesta kilometara na čas, gdje je ograničenje šezdeset, i na crveno na semaforu projure kao furije. Nitko, čak ni portparol MUP, ne zna kada i kako, ali očevici tvrde da su jedva umakli, da su ih čuli i, jedva vidjeli… A i šta da čine kad je 49 odsto nezaposlenih. Droga i narkomafija kolo vode (Glamočko, nijemo). Kako? Zašto? Dokle?