Vupertal (3): Priča o Kurtu Herbertsu 1

Na svakom zastoru su ispisane fraze i reči koje se odnose na ples a koje su izgovorili ili sama Pina Bauš tokom života ili njeni plesači.

Izbor mesta za ovaj tip instalacije nije slučajan s obzirom na činjenicu da je u ovom istom paviljonu režiser Vim Venders snimio neke scene filma „Pina“, posvećenog koreografkinji koja je dramatično izmenila svet plesa i pozorišta. Ispred izložbenog paviljona nalazi se vila Valdfriden, sa čijih dvanaest prozora se vide, zahvaljujući vešto prikačenim video-uređajima na prozorskim oknima, neke scene najlepših performansa Pine Bauš. Čini se kao da je cela vila jedna ogromna pozornica: fasada je kao pozorišna zavesa i deluje kao da je izrezana u male kvadrate – prozori višeg sprata i svetlarnici prizemlja – kako bi dopustila da se tek nazire ono što se odvija na sceni ili u unutrašnjosti vile. Scene iz „Ten Chi“ (Nebo i zemlja), „Der Fensterputzer“ (Perač prozora), „Nelken“ (Karanfili) i drugih predstava se smenjuju uz muziku koja se širi iz sakrivenog zvučnika. Iste te melodije je Pina Bauš izabrala za svoja dela. Posetilac, koji je u ovom slučaju i gledalac, ostaje zatečen i zadivljen prizorom instalacije; i sama vila, poznata po svojim zakrivljenim zidovima, izgleda kao da pleše zajedno sa plesačima Pine Bauš. Međutim, među onima koji šetaju stazama parka ili onima koji provedu beskrajne sekunde pred Pabstovim delom malo je onih koji su svesni da se nalaze pred spomenikom arhitekture prošlog veka od izuzetnog značaja i pred zgradom koja, po svojoj specifičnoj istoriji, predstavlja u svakom smislu nasleđe celog čovečanstva.

Industrijalac Kurt Herberts je, 1942. godine u Vupertalu, otvorio fabriku boja i lakova koja je za kratko vreme osvojila veliki deo tržišta u Nemačkoj ali i u ostatku Evrope. Od 1937. do 1940. to jest, tokom perioda kada je nacistički režim pooštrio i pojačao mere kojima bi potpuno eliminisao disidente, Herberts je finansirao jedan krug umetnika kojima nemačke vlasti nisu bile naklonjene. Sve je počelo 1937. kada je industrijski magnat pozvao Vilija Baumajstera i Oskara Šlemera, dva vizuelna umetnika koje je režim proglasio nepodobnim, da sarađuju sa njim u proizvodnji boja. Herberts je 1940. osnovao odeljenje čiji je zadatak trebalo da bude naučno-industrijsko istraživanje, ali koje je u stvari bilo paravan i hrabar odgovor na nacistički „Entartungsverdikt“, odnosno, osudu i zabranu „degenerične umetnosti“ pod kojom se podrazumevalo celokupno avangardno umetničko stvaralaštvo. Maltechnikum, tako se zvalo odeljenje gde su se, pod izgovorom da učestvuju u industrijskom istraživanju, okupljali razni slikari i slobodno stvarali svoja umetnička dela, bio je smešten u delu grada koji se zove Depezberg, u blizini glavne železničke stanice Vupertala. Bilo je opremljeno laboratorijom, ateljeom i bibliotekom. Herberts je isticao značaj sopstvenog istraživačkog centra za ratne ciljeve i postigao, ironijom sudbine, za Maltechnikum ne samo podršku nego i protekciju režima. Naravno, nacistička vlast nije bila svesna da podržava sopstvenim velikim pokroviteljstvom degenerisane ideje koje su otvorile vrata umetnosti druge polovine XX veka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari