Zapadni Berlin (2): Jezik je glavno oružje 1

3.
Kompanjon u mom ličnom biznisu bio je mladić polujermenskog-polujevrejskog porekla, koji se pored toga nije rodio u Lenjingradu nego u Londonu, u porodici, ako se ne varam, sovjetskog trgovinskog predstavnika.

Kompanjon je govorio da po stranim zakonima svi koji su rođeni u Ujedinjenom Kraljevstvu, nezavisno od nacionalnosti, imaju pravo na britansko državljanstvo. I da će on možda otići da živi u London. Savetovao sam mu da emigrira u Jerevan.

Dugo smo proučavali jedan drugog. Zbližili smo se preko muzike. Pričao sam mu o grupi The Cure, a on mi je dao da preslušam Stingov album „Nothing Like The Sun“. O tom albumu i Stingu uopšte momak je znao mnogo detalja… na primer, zbog čega je tačno žena napustila pevača i koliko je vremena posle toga ovaj pio… slušajući ga, video sam da momak ispravno shvata biznis… isto kao i ja. To jest, da su pare potrebne kako bi se pokupovale sve kasete na svetu i obukle iste farmerke kakve nosi omiljeni muzičar… i više ni za šta one nisu potrebne.

Kompanjon je engleski govorio bolje nego ruski. To je i bilo naše glavno oružje.

Tradicionalni preprodavci jurili bi ka grupi ionako preplašenih stranih turista sa izobličenim njuškama i šištali: „Čendž a mani, mister! Čendž, jebote, a mani, konju neruski! Aj vont baj a džeket, mister! Daću gud prajs!“

Zamislite koliko smo bolje delovali mi, onako lepi, kada bi kompanjon, kao usput, na uzornom engleskom počinjao da govori, recimo, o vremenu, i kako vam se čini naš grad… uzgred, jeste li znali da je u kući pored koje prolazimo bio ubijen Grigorij Rasputin… da! da… a iza ugla – Ivan Grozni… danas baš nigde ne žurim, hoćete li da vam pokažem?

Da nas ne bi zakačio član KZ o nezakonitim deviznim operacijama, praktikovali smo robnu razmenu. Menjali farmerke i majice za crvene zastave, majice s likom Gorby, lakovane kutijice, orenburške marame i licencne sovjetske ploče Pola Makartnija.

Tada je bila u modi sovjetska vojna oprema. Svaki Amerikanac koji je posetio agonijom obuzetu Imperiju zla, sanjao je da donese kući vojnički šinjel ili bar šubaru s kokardom.

U vojnoj prodavnici na Nevskom oprema se prodavala samo uz dostavljanje oficirskih dokumenata na uvid. Zato smo kao vojnu predstavljali uniformu učenika tehničke škole ili železničara.

Tehnologija je prosta: uzmete bilo koju jaknu koja više-manje liči na vojničku, prišijete na nju epolete sa slovima SA (Sovjetska Armija), na rukave ušijete gajtane (što veće i neurednije, to bolje), a na mesto za medalje kačite nekoliko značaka s Lenjinom. Takva jakna-mutant koštala je jedne „Leviske“ ili jedne „Reebok“ patike. Cenkanje je nepristojno.

Već posle godinu dana ta moda među Amerikancima je prošla. Ali do tada je moj orman bio prepun farmerki i moderne obuće za mnogo narednih godina. Istina, u tome se nije moglo stalno izlaziti na ulicu, već samo ponekad.

(Odlomak iz putopisnog romana „mASIAfucker“, prevod s ruskog Natalija Nenezić, izdavač: Arhipelag)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari