Norveška istorija je malokrvna, kaže Isidora Sekulić u čuvenim svojim „Pismima“.
„There’s a lot of history here“ – prva je rečenica na sajtu o Istanbulu koji otvaram pripremajući se za put. Zuko Džumhur to isto kaže mnogo lepše: „Da li je duša ovoga grada krštena ili nekrštena? Prepirka traje pet stoljeća.

Norveška istorija je malokrvna, kaže Isidora Sekulić u čuvenim svojim „Pismima“.
„There’s a lot of history here“ – prva je rečenica na sajtu o Istanbulu koji otvaram pripremajući se za put. Zuko Džumhur to isto kaže mnogo lepše: „Da li je duša ovoga grada krštena ili nekrštena? Prepirka traje pet stoljeća.“
Arhitektura je jedan od njenih svedoka: rimski akvadukt; Teodosijeve gradske zidine (čiji je pad u ruke Mehmeda Osvajača briljantno opisao Stefan Cvajg, a s fotoaparatom o vratu verao se po njima i Borislav Pekić, neumoran u trudu da svaki red svojih knjiga utemelji na istorijskoj istini i dokumentu); Aja Sofija, koja kroz jedan prekrasni park i bele mlazeve fontane gleda u Plavu džamiju, takmičeći se s njom u lepoti… Vaseljensku patrijaršiju moja knjiga o Istanbulu pominje nekako skrajnuto i uzgred, ali se Topkapi dvorac, gde su stolovali sultani, razbaškario, zasluženo, i u knjizi i uživo – na polovini površine Monaka. Od tri hiljade džamija najviše nas (posle Plave, jedine sa šest minareta) privlači Sulejmanija, jer u njoj, evo već peti vek, počiva Sulejman Veličanstveni, osvajač Rodosa i našeg Beograda, koji mu se (kuća na drumu!) isprečio u pohodu na Beč; tu je i grob njegove najmilije žene Rokselane, i njegovog genijalnog arhitekte Sinana. Veliki reformator Ataturk večni mir je našao na drugom kraju grada, u palati Dolmabahče, na evropskoj strani Bosfora. U jednoj kafani na Ejupu pio je i pisao Pjer Loti, koji je, kako nas izveštava Džumhur, putovao u Svetu zemlju na hadžiluk, ali je u Istanbulu „povjerovao u lijepu Hatidžu i postao turkofil“. Hteo je da izmisli neku novu veru, a „ovdje je zaboravio i staru“. Tako bar Zuko piše. Mislim da mu treba verovati.
Još bi se dugo moglo divaniti o lepotama Carigrada, no ja ću da napišem i reč-dve o – tramvaju! Ulazi se u njega lako i elegantno, jer su vrata u nivou platforme. (Svaki put setim se nekih naših autobusa, ne daj bože da sam u uskoj suknji…). Na svakoj je stanici kiosk gde se kupuju žetoni, bez kojih se ne može proći na platformu. Nije, dakle, potreban ni kondukter, ni karta, niti ima straha od kontrolora (znači ni svađe nema), a vozač radi svoj posao. To jest – vozi.
Tramvaj nailazi svaki čas, gotovo da nema čekanja. Čist, udoban, prostran i nečujan, samo klizi. U Istanbulu postoji samo jedna tramvajska linija, ali kakva! Zbog nje ovo i pišem. Povezuje gotovo sve što se mora videti. Odvešće vas do Kapali čaršije, i Plave džamije, Aja Sofije, hipodroma, cisterne, Arheološkog muzeja, Topkapi saraja… Ukrcate se, recimo, na stanici Laleli (naši uglavnom odsedaju u tom delu grada) i idete sve do Misirskog bazara i poslednje stanice Orijent ekspresa (onog Agatinog). Odatle, pa preko mosta Galata i jednim drugim, malim crvenim tramvajem koji liči na neku veliku igračku brzo se stiže na otmeni Taksim (koliko je samo puta pomenut u Pamukovom „Dževdet begu“, stalno su tamo išli njegovi sinovi – a meni drago što sam i ja bila).
Puna strahopoštovanja prema ovom veličanstvenom gradu, ipak se u njemu osećam kao kod kuće. Kako i ne bih kad je ulica džada, a mala ulica sokak, pilići su pilići, čorba je čorba, čaršija – čaršija i jok je (jašta!) jok.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari