Aerodrom „Frederik Šopen“ je prazan, još se čekaju samo dva aviona da odlete u pravcu jugoistoka planete. Profil putnika je gotovo isti što se tiče količine šminke, švajcarskih satova i ostalih reklamnih uređaja, jedino ih religija razdvaja. Da, u pitanju su stare nacije Jermenija i Izrael. Ovog puta ukrcavam se na Nojevu barku – via Jerevan.


Avion pun srećnih jermenskih imigranata koji ne mogu da dočekaju da spuste svoje Bosove cipele na jermensku svetu zemlju. Aerodrom Zvartnots izgleda skoro kao Šipol. Jermenska dijaspora uložila je velike pare na izgradnju, ali zato kad se izađe napolje, oseti se bivša sovjetska država koju trese opasna tranzicija. Imaš dve opcije: na putevima skupi crni džipovi, najviše G500 mercedes, ili lade i volge. Jedina zajednička strana im je da imaju zatamnjena stakla i slične face za volanom. Jerevan je jedan od najstarijih gradova na svetu i sprega između Evrope i Azije. Prošao je sito i rešeto, ima dušu i srce, mozak, ruke i noge cele zemlje.

Zelenilo u centru radi mnogo bolje od beogradskog, ali su zato naša okolna naselja Garmiš-Partenkirhen za njihova. Taksista stare lade nive, koji ima ugrađen TV najnovije tehnologije iznad taksimetra, priča mi nešto na ruskom misleći da ga razumem. Vozi me do hotela Jerevan. Klasičan hotel sa francuskim akcentom, zahvaljujući Šarlu Aznavuru, poznatom francuskom pevaču jermenskog porekla koji je „ambasador Jermenije“ i jaka karika između Jermenije i Francuske. Jedna reč koja me asocira na Jermene je – gostoprimstvo.

Pošto imam prijatelje Jermene, od prvog dana počinje avantura. Moja obaveza je samo da ne idem s njima u šortsu i papučama i da imam dobar apetit. U maloj uličici, blizu glavnog trga, počelo je sa jutarnjom kaficom i doručkom. Sedim i čekam šta će da mi naruče. Dobar jogurt prepoznajem, ali ne i lahmahjon, koji je neka vrste veoma tanke pice prelivene sa izmrvljenim paradajzom, bosiljkom, lukom i mladom jagnjetinom, koju saviješ u rolnu i smažeš u roku pola minuta. Porcija košta dva evra. Beskrajno su gostoprimljivi. Da sam tražio jelen pivo, našli bi ga, garant. Tokom celog dana pored sebe imaju flašu hladnog soka od divljeg šipka, što je pored nara nacionalni proizvod. Alkohol niko ne pije. Tokom dana troše se kafice, čajevi i švarcvald torte.

Ulice su pune ljudi i dece, svi su obučeni od glave do pete, a po baštama možeš da vidiš kako „biznismeni“ igraju jednu od najstarijih igara na svetu Tavla, još iz persijskog carstva, koja je slična šahu. A ne smemo zaboraviti da je Gari Kasparov odavde. Devojke na ulicama slične su našima: što su ozbiljnije, to su atraktivnije. Gradska opera je nešto kao naš trg „kod konja“, sastajalište svih generacija.

Ako se standard neke zemlje može proceniti po automobilima, to bi značilo da je Jermenija „jača“ od nekih evropskih zemalja. Toliki broj skupih automobila nisam video u životu. Ispred obične buregdžinice možete da vidite parking vredan najmanje pola miliona evra.

Aleksandar Mitrović putuje s „Kon Tikijem“

Putopisi iz Jermenije „Zemlja nara i skupih automobila“ i „Večera u Jerevanu“ najbolji su objavljeni u rubrici Dopisnica za mesec maj, ocenio je juče Danasov žiri. Autor Aleksandar Mitrović osvojio je vikend na Kopaoniku, dar turističke agencije „Kon Tiki“. Konkurs „Kon Tikija“ i Danasa za najbolju dopisnicu nastavlja se i u junu, tako da pozivamo sve one koji žele da osvoje putovanje da šalju svoje radove na mejl [email protected]. Prilozi treba da sadrže do 2.000 slovnih znakova sa razmacima ili 28 redova. Molimo sve autore da u imejlu obavezno napišu kontakt telefon.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari