Život na Andima 1Foto: Wikipedia

Nova studija istraživača iz Južne Amerike, Sjedinjenih Američkih Država i Evrope, nedavno objavljena u žurnalu Science Advances, upoređivala je stari i moderni DNK, kako bi objasnila adaptaciju i život na preko 2,500 metara nadmorske visine.

Najkoncizniji odgovor autora studije jeste da je adaptacija došla zahvaljujući promeni u radu srčanih mišića – i to kod svih naroda koji su se odlučili na život na Andima.

Međutim, neki naučnici spore ovaj ali i druge zaključke studije pod nazivom The genetic prehistory of the Andean highlands 7000 years BP though European contact, uz objašnjenje da je populacija sa kojom se poredi previše različita da bi otkrila bilo šta specifično o životu na visini.

Kako je tim na čelu sa Džonom Lindom, populacionim genetičarem sa Univerziteta Emori u Atlanti, uopšte došao do odgovora na ovo kompleksno pitanje?

Život na Andima 2

Istraživači su, naime, sekvencirali sedam genoma ljudi koji su živeli blizu jezera Titikaka u peruanskim Andima, u periodu od pre 6.800 do pre 1.800 godina. Tim je te genome onda uporedio sa genetskim podacima dve moderne populacije – narodom Ajmara iz Bolivije koji živi na visokom podneblju, i narodom Uiliće, koji naseljava niže obale južnog Čilea. Tražeći objašnjenje, Lindo i kolege su na pameti imali Tibetance, koji takođe žive na velikim visinama. Istraživanja su pokazala da Tibetanci imaju genetske varijacije koje smanjuju nivo hemoglobina u krvi i čine da njihova tela efikasno koriste kiseonik. Lindo i tim su zato skenirali genome južno-američkih naroda tražeći slične adaptacije. Međutim, nisu pronašli ono što su tražili, ali jesu uočili tragove selekcije na genu koji se zove DST, i koje su u vezi sa kardiovaskularnim zdravljem i razvojem srčanih mišića. Mark Aldenderfer, arheolog sa Univerziteta u Kaliforniji i ko-autor studie, kaže da to „upućuje na veoma drugačiji proces kojim su se stari narodi Anda prilagodili životu na visini.“

Međutim, još važniji pokazatelj prirodne selekcije se pojavio u genima koji su u vezi sa varenjem skroba. Kako je krompir, koji je pun skroba, bio uzgajan na Andima i brzo postao okosnica ishrane ovih naroda, takva adaptacija ima smisla, objašnjava Lindo. Merenjem broja nasumičnih genetskih razlika koje se nagomilavaju tokom vremena između stanovništva koje živi na visini i u niziji, Lindov tim procenjuje da se genetska podela između tih ljudi verovatno desila pre oko 8, 750 godina, a taj datum odgovara arheološkim podacima.

Ipak, neki istraživači, poput biološkog antropologa Larsa Ferena-Šmica i genetičara Bastijena Ljamasa, tvrde da je Lindov tim odabrao pogrešan način da ispita da li ove razlike zaista imaju veze sa životom na velikoj nadmorskoj visini. Ljamas kaže da se u studiji porede babe i žabe, i tvrdi da je jedini način utvrđivanja koje su genetske razlike pravi pokazatelj adaptacije na nadmosrku visinu poređenje starih stanovnika Anda sa starim stanovnicima obližnjih obala Perua ili severnog Čilea.

Lindo je saglasan da bi to definitivno bilo bolje poređenje – ali da podaci o tome, nažalost, ne postoje.

U saradnji sa Centrom za promociju nauke, „Danas“ predstavlja izabrane priče sa naučnopopularnog portala elementarium.cpn.rs

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari