Veće komentarisanje izbegla je informacija Republičkog zavoda za statistiku da je industrijska proizvodnja u avgustu bila manja za čak 13,1 odsto nego u istom mesecu prošle godine, a u odnosu na prosek 2013. manja za 12,8 odsto. Industrijska proizvodnja u periodu januar – avgust 2014. godine, u poređenju sa istim periodom 2013, manja je, prema podacima, za 4,3 odsto.

Dok se govori o milijardama dolara iz Emirata koje još nisu stigle i koje, čak i da stignu, prema rečima samog premijera, „omogućavaju mir do marta naredne godine“, ekonomski neumitno tonemo. U Anketi o dohotku i uslovima života koju je sproveo Republički zavod za statistiku, pokazalo se da je 1,76 miliona građana „u riziku od siromaštva“. Taj procenat označava udeo stanovnika koji imaju dohodak niži od praga siromaštva. Ta stopa je znatno veća u odnosu na prosek zemalja članica Evropske unije, ali je veća i u odnosu na stope pojedinih zemalja Unije, poput Grčke ili Španije (23, odnosno 22 odsto). Na sav glas se govori o spasenju milion penzionera od siromaštva, dok su im penzije malo iznad „praga“ od 25.000 dinara. Srbija, uz Bosnu, Grčku i Španiju, deli vodeće mesto u Evropi po broju nezaposlenih.

Velike industrije koje su za vreme SFRJ bile okosnica razvoja države propale su u potpunosti, ili tavore na državnim subvencijama zahvaljujući kojima se isplaćuju nezarađene plate, a novih nema. Sekundarni privredni sektor ustupio je mesto tercijarnim, odnosno uslužnim, odnosno neproizvodnim, delatnostima. U okviru projekta „Beograd na vodi“, najavljuje se izgradnja „najvećeg šoping-mola na Balkanu“, ali time ne rešavamo svoje probleme. Niti bilo kakvim sličnim projektima koji ne donose stvaranje novog proizvoda.

Na primeru Pančeva, kao ogledala toka srpske tranzicije, može se shvatiti suva statistika. Od industrije grada koja je do početka devedesetih, pa čak i dobrim delom te decenije, bila snažan oslonac stanovnicima, lokalnom i republičkom budžetu, malo je šta ostalo. Pančevo je imalo fabriku aviona, staklaru, fabriku sijalica, industrije tekstila, obuće i nameštaja, gumarsku industriju, građevinsku industriju, Azotaru, kompanije za remont industrijskih pogona. Sva ova preduzeća, osim staklare, katastrofalno su privatizovana posle 2001. godine, a rezultat je taj da je od pretprivatizacionih 12.000 radnika kasnije bez posla ostalo više od sedam hiljada, a preduzeća su mahom propala. U slučaju Azotare, određeni pogoni su od novih vlasnika čak razmontirani i izneti van granica zemlje gde su po višestruko većoj ceni preprodati, dok je hiljadu radnika ostalo bez posla. Broj nezaposlenih u ovom gradu nije dramatično skočio samo zahvaljujući činjenici da je veliki broj ljudi našao uhlebljenje u javnim preduzećima, pa je tako za samo nekoliko godina duplo povećan broj zaposlenih čije se plate isplaćuju iz budžeta, koji se sa svoje strane puni kreditima. Gde to vodi osim u bankrot?

Kada već ne stvaramo novac, mi se zadužujemo i održavamo se na površini nespretno kao dete koje uči da pliva. Nisam siguran da smo „hiljadama milja daleko od bankrota“. Direktni unutrašnji dug samo u avgustu povećan je za 111 miliona evra, a spoljni za 841 milion evra. Sve dok država ne prestane da produžava životni vek uzimanjem kredita (povoljnih ili manje povoljnih, sasvim je svejedno), živećemo od septembra do marta, od danas do sutra, bez perspektive da stanemo na noge. Ako hoćemo razvoj, pratimo zemlje gde je industrija najvažnija privredna delatnost u kojoj se stvara najveći deo BDP-a, ljudi zapošljavaju na stvarnim, a ne za partijske potrebe izmišljenim radnim mestima i gde se stvaraju visokokvalitetni proizvodi koji se izvoze.

Politika koju forsiramo dovela je do toga da ne vidimo izlaz, četrnaest godina nakon petooktobarskog prevrata kada je nada u bolje sutra bila proporcionalna današnjem osećanju beznađa.

Autor je sociolog

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari