Kada se moćna persijska vojska našla u tesnacu Termopilskog klanca, ispred sebe je ugledala malobrojne, ali najodanije sinove Sparte. Ratnici Lakedemona, odeveni u porfirne plaštove crnih brada, budili su strahopoštovanje u redovima persijske vojske. Ono što je, međutim, ledilo krv u žilama protivnika uoči bitke, nije bio karakterističan izgled spartanskih ratnika, njihovo oružje i čuvena formacija falange: sa njihovih bronzanih, pažljivo izglancanih štitova, koji su se presijavali na suncu, iskrio je crveni znak Lambde – simbol odvažnosti, odanosti, odlučnosti i otačastvenosti, znak koji je slao nečujnu poruku da protivnik udara u nesalomivi dragulj koji se pažljivo brusio vekovima. Na pretnju uništenjem i zatiranjem svega što je pripadalo Lakedemonu odgovorili su sa kratko i nadasve čuveno – Ako.

Svako vreme ima svoje junake i pobednike… Ukoliko bi radoznali turista kročio ispod stepenica platoa Katedralnog hrama u Helsinkiju, naišao bi na zgradu Finske nacionalne banke, ispred koje se uzdiže spomenik Johanu Viljhelmu Sneljmanu, najznačajnijem državniku i filosofu savremene Finske i istaknutom članu Fenomana, pokreta koji je nastao u devetnaestom veku, u vreme velike krize „zemlje jezera“. Gospodari ove prelepe, ali siromašne zemlje, nisu marili za razvoj ove pogranične provincije. Nemaran odnos Švedske Kraljevine, odrazio se na samodestrukciju Finaca, neuredan život stanovništva u ruralnim delovima, nisku privrednu stopu, otuđenost od sopstvenog identiteta.

Samosvest, odgovornost i vizija Sneljmana i njegovih saboraca izazivala je divljenje ne samo u Finskoj već i izvan granica ove zemlje. Podstaknuti njegovim govorima i pismima, kojima je razbijao atmosferu kolektivne depresije, Fenomani su širom Finske budili volju za život među običnim svetom. Pravilna dijagnoza bolesti nacije, koliko god bila teška, nije značila odustajanje od lečenja. Fenomani nisu nikada odustajali, oni su bili apostoli nove Finske, vesnici nade u bolje sutra, „Spartanci“ čija je reč bila oštrija od koplja. Na ravnodušnost i napade lažne inteligencije i elite, nečujno su odgovarali poput junaka iz Termopilskog klanca – Ako.

Nastavljali su vredno da rade, da bi izgradili Finsku po meri običnog čoveka. Fenomani su Finca, koji je bio siromašan u svemu – učinili bogatim u najvažnijem: u upornosti u radu, energiji i ljubavi prema svojoj zemlji. Rad sa orlovim krilima, Finca je učinio bogatim čovekom, a naciju jednom od najzdravijih u Evropi. Pokret Fenomana je učinio žitelje ove severne zemlje vrednim ljudima, odanim svom parčetu kamenitog i močvarnog dvorišta, svome komšiji, svojoj zastavi – koja vijoreći se na jarbolima ispred domova širom Finske krasi ionako lep pejzaž. Učinio ih je ponosnim na drevnu Kalevalu, koja je inspirisala Tolkina, na šume i jezera, na prirodu od koje zastaje dah dok se spušta magla ili je oblivaju duge jesenje kiše, na beskrajne bele noći, na predivne domove sazdane tako da se utapaju u lepotu finskog neba i zemlje…

/Žitelji Suomija, kako Finci nazivaju svoju zemlju, naslednici su starog naroda koji je svoju državotvornost komponovao u devetnaestom, da bi je ispevao kao predivnu ariju u dvadesetom veku. Srbi su stari evropski narod koji je svoju državotvornu simfoniju, kao svojevrsno remek-delo, izveo u srednjem veku da bi se u moderno doba zadovoljio petparačkim dnevnopolitičkim šundom. Srbi su evropski narod velikih ideja i kratkog pamćenja, koji još uvek komponuje simfoniju nove državotvornosti dok mu u orkestru umesto virtuoza, sviraju loši kafanski muzikanti. Došlo je vreme da umetnici prestanu da sviraju za svoju dušu i preuzmu skupocene violine od kavgadžija, da se otrgnu od vazalskog odnosa sa bekrijama bez sluha, da preotmu palicu od samoljubivih i nemarnih dirigenata koji uporno slede Mileta u rege-ritmu, sa cigarom u ustima, na rizičnom i neizvesnom putu Lajkovačke pruge.

Duboka je provalija kojom smo se stropoštali od Legolasa do Goluma. Za kratko vreme od perspektivne i ponosne evropske nacije koja je hrabro skinula otomanski jaram sa vrata, lažni zidari narodne sreće su brutalno, prebijanu i mrcvarenu Srbiju, doveli u stanje kolektivne šizofrenije: obećavali su joj eliksir večne mladosti trujući je u isto vreme malim dozama psihodeličnih ideologija i vizija; pružali su joj lažnu nadu spasa; postavljali pogrešnu dijagnozu; predavali su je u ruke svoje nesposobne dece koji su je održavali na aparatima, da bi je konačno, danas, podvodeći za šaku opijata tako opijenu ostavili da čeka u redu za eutanaziju.

Reanimacija sledi. Što bi rekao Pustinjak cetinjski: „Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana“. Umiranje jedne nacije je za Sneljmana neizbežno kada u njemu umire vera. Zato je vera izlaz iz naše duhovne otuđenosti: vera u rađanje beskrajne vizije Nemanjića, Lazarevića, i Brankovića, utemeljivača naše otadžbine; vera u buđenje prkosa nesalomivih uskoka, hajduka, šajkaša i solunaca; vera u obnovu vizionarske mudrosti kakvu su imali Karađorđe, Njegoš, Milanković, Pupin i Tesla; vera da će veliko srce kakvo imaju Kusturica i Đoković zakucati u grudima mnogih Srba, novih srpskih „sneljmana“, koji će voljom i radom završiti simfoniju moderne srpske državotvornosti. Vapaj „Čujte. Srbi!“ Arčibalda Rajsa, još jednog u nizu reformatora narodne svesti, odjekuje i danas našim nebom poručujući zavetnim rečima: „Uprkos svemu ja verujem u budućnost vašeg naroda. Duh Kosova, Karađorđa, Kumanova i Kajmakčalana ponovo će se probuditi. Mora se, međutim, brzo probuditi, jer bez njega ćete možda ponovo doživeti vreme robovanja, koje ni u čemu neće zaostajati za onim pretrpljenim koje su vaši stari pobedili žrtvovanjem i junaštvom. Sudbina vam je u vlastitim rukama: blistava budućnost ili ropstvo!“

Ispunilo se, po svemu sudeći, vreme sačuvano za nove vredne ljude. Mačevi su isukani, barjaci se vijore, a pokliči zaglušuju nebo iznad bojnog polja. Srbija je u klancu i napuštanja poprišta više nema – jer se nema gde pobeći. Čeka se samo znak sa Jelisejskih polja, sa pažljivo uglancanog štita kralja Leonide, da zasenči sa neba poprište bitke koja je pred nama. Bitke za novu Srbiju, ponosnu i dostojanstvenu, Srbiju koju ćemo voleti, na koju će naši potomci biti ponosni. Čeka se na znak pobede, ponosa i slobode, znak pod kojim su besmrtni ratnici Sparte živeli i umirali.

Molon lave – Dođi i uzmi ga. Znak odanih. Znak istrajnih. Znak odvažnih. Znak Lambde…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari