Banjaluka (1): Gradski drvoredi

Ta tema je Banjaluka, glavni grad u RS. U svakom slučaju, pismo upućeno na više adresa. Ili pismo kućama. Može biti i koristan izvor informacije ponekom čitaocu koji Banjaluku sreće samo u političkom ili „spoljnopolitičkom“ dijelu TV Dnevnika i prednjim stranama novina. Svakako ne smije biti negativan niz opservacija kao sa ljetovanja (uništavaju nas komarci, pivo je skupo a smještaj grozan). Ne smijem se zamjeriti ni starim Banjalučanima, Novobanjalučanima ni ljudima kojima sam se već zamjerio. Ni naći nove protivnike.

Jedan prijatelj bi me šaljivo znao pitati „Šta ima novo u Banjaluki?“ a ja bih mu odgovarao „Svašta nešto“. U Banjaluci ima dosta novih stvari, ali da počnemo sa par osnovnih.

Banjaluka ima klasičnu istoriju koju čine Rimljani, Kelti, Turci, Austrougari, tešku sudbinu u Drugom svjetskom ratu pod ustašama i rat krajem devedesetih koji je bio još jedna ogromna nepogoda, golgota i nesreća u kojoj je nastala RS a Banjaluka postala prestonica.

Drugu vrstu istorije čine drvoredi, Vrbas, kajaci i dajaci, Kočić i njegovi junaci, Ban Tisa Milosavljević, koji je tridesetih prošlog vijeka izgradio najljepše građevine u modernijoj istoriji grada, trgovci iz okoline koji su polako nastanjivali grad (centralna ulica ima nezvanični naziv Gospodska po trgovcu koji je je istjeravao seoski svijet govoreći im da je samo za gospodu), rukometaši i bokseri. Tu je i glavni prehrambeni brend „banjalučki ćevap“ (ćevap koji je sastavljen od četiri uska spojena ćevapa). I mnogo lijepih, zdravih, mladih djevojaka. Jedrih, čilih i dostojanstvenih kao one koje u jutarnjim časovima danas idu u kostimima, dotjerane za rad u kancelarijama, školama, bolnicama, trgovinama, kafanama, restoranima.