Na mestu, voljno! 1Foto: Danas/Aleksandar Roknić

Odavno se spremam da napišem neko slovo tzv. Vojsci Srbije. O njenom komandnom kadru, to jest vrhuški. Ona blamaža od prošle subote dala mi je idealan povod. Gledali smo pad na dno dna. To je bila tragikomična demonstracija tehničke sile u slavu ovdašnjeg uzurpatora vlasti i samoproklamovanog vrhovnog komandanta.

Vlast mu je ozbiljno uzdrmana višemesečnim protestima pobunjenog naroda, tako da se ispostavilo neophodnim pokazati da je vojska uz njega. Njemu odana i njemu potčinjena. I vojni vrh se poslušnički odazvao. Doživeli su poniženje na koje su sami pristali.

Čovek u oficirskoj uniformi ne može niže pasti. Ovima sa šapkama i epoletama, očito, i čin i tradicija malo znače. Minimalno. Zanemarljivo. Nije vredno pomena. Nesravnjeno im je važnije da se dodvore prvom čoveku Srbije, da mu sede uz skute i ruku mu celivaju. Uz naklon do zemlje, podrazumeva se.

Srbija već dugo nema vojsku. Pravu vojsku. Ovo što postoji i tim se nazivom imenuje, to je interesna grupa, to je skup profitera i ulizica. Razmaženih i raspojasanih što uživaju u privilegijama, raskoši i neradu.

Pod onim prethodnim nazivom vodili su četiri rata, sva četiri građanska, i sva četiri izgubljena. Gurali su ispred sebe golobradu omladinu, neuke regrute, dok su oni sedeli u sigurnoj pozadini uz rakijicu i meze. I ponekog pečenog vola.

Zatim su, najviđeniji među njima, na sve moguće načine izbegavali suočenje sa svojom odgovornošću pred Haškim tribunalom. Kukali su i plakali umesto da uzdignutog čela brane svoje odluke i svoje vojnike. Bar su toliko dugovali onima što su pod njihovom zapovešću ginuli. Ali ne! Oni su proglasili svoje blagoutroblje za najviši nacionalni interes. Najveću vrednost. No, kad su za odlazak u Hag masno plaćeni narodnim novcem, kad su im obezbeđeni privatni avionski letovi i advokati o državnom trošku, e, onda su se smilostivili i krenuli put holandske prestonice i pritvora u Ševeningenu.

Bilo je onih koji su se najako preporučivali petooktobarcima. Bilo je i onih koji su novu vlast sabotirali i podrivali svim silama. A svi su se, svi do jednog, kleli u druga Tita, njegov režim i ideologiju. Svi su pripadali Savezu komunista Jugoslavije dušom i telom i bili ponosni što služe pod crvenom zvezdom petokrakom. U JNA je delovala posebna partijska organizacija, Brozovi generali su bili članovi Centralnog komiteta, titoizam se predavao, učio i popularisao. Nije li to eklatantan primer partijske vojske? Ili nam treba eklatantniji?

Ovi njihovi potomci, ova aktuelna generacija vojnih starešina, ovo su isto tako predstavnici, podržaoci i lojalisti vladajuće stranke i njenog predvodnika. Klečali su pred Josipom Brozom, pred Slobodanom Miloševićem i pred ovim sadašnjim. Koštunica i Tadić su im bili monete za potkusurivanje i testo za mešanje. I oblikovanje. Nepogrešivo prepoznaju onog u kog se treba zaklinjati i kome treba izgrađivati kult ličnosti. Ko se može vrteti oko malog prsta, prevoditi žedan preko vode, kome se mogu prodavati mitomanske bajke, a kome se treba povinovati i slepo slušati.

I pored svega, Titove prvomajske parade su bar bile spektakularne. Kaćiperske, doduše, ali atraktivne. Stvarno su senile prostotu i izazivale divljenje. Ovo danas, onaj događaj od pre nedelju dana, bio je ustinu neveseo. Neveseo i žalostan. Nikad neveseliji i nikad žalosniji.

Svojevremeno, podsećanja radi, na početku raspada SFRJ, generali JNA bili su osnivači Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju zajedno sa infamnom Mirjanom Marković.

Istini za volju, i u Miloševićevo doba, vojni vrh je pokazivao bezuslovnu odanost svemoćnom predsedniku Srbije, a prethodno predsedniku Saveza komunista Srbije. Stajali su mirno, klimali glavama i odobravali njegovu pogibeljnu politiku. Ipak, za vojni udar nisu skupili hrabrost mada ih je Milošević terao na takav potez. Posle tajne posete generala Adžića Moskvi i susreta sa kolegom Jazovim u martu 1991, od nasilnog preuzimanja vlasti se definitivno odustalo. No, vernost Generalštaba Miloševiću, njegovom režimu i politici, ostala je neupitna.

Ovaj sadašnji samodržac kupuje skupo i nepotrebno naoružanje rasipajući narodne pare šakom i kapom. Vojska – fascinirana i oduševljena. Kao da se Srbija još jednom sprema za nekakav rat. Kao da nam je malo bilo strahota i rušilaštva devedesetih, pa bismo opet oružjem da rešavamo nesporazume s drugima. Ili je sve to samo loše režirana pozorišna predstava za prost svet. Lutkarskog pozorišta. Uz ovo se savršeno uklapa ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. Ne ide rado Srbin u vojnike pa ga treba silom nagoniti.

Ovog puta je, uprkos svemu, neprikosnoveni „ćacilend“ bio bitniji od vojnog paradiranja. Umesto na platou ispred zdanja Narodne skupštine, tenkovi i ostala tehnika morali su se preseliti na Novi Beograd. Uostalom, zna se šta je i ko je u ovoj zemlji prioritet.

Poruka je bila više nego jasna.

„Ako se ne predobrite, ne smirite i ne odustanete od otpora legitimnoj vlasti, zaustaviće vas oklopna vozila i topovske cevi. Ne igrajte se i ne šalite se glavom. Ako bude bilo potrebno, radiće rafali.“

Kome služi tzv. Vojska Srbije? Koji joj je ustavni položaj, šta joj je zadatak, iz kog razloga postoji? Zašto se toliki milioni i milijarde vojsci daju? Zašto je njen budžet nedodirljiv i nekontrolisan? Zato što se tako osigurava njena bespogovorna poslušnost.

Nekad je vojska, u negdašnje vreme kraljevine, i srpske i jugoslovenske, predstavljala nezavisan, katkad i presudan, politički činilac. U više mahova, vojska je preuzimala odgovornost za državu, za odluku o ratu i miru, za pravac kojim će se zemlja usmeriti u razdobljima velikih iskušenja. Nekad je taj direktan upliv vojske bio pozitivan, nekad nije. Jedno je, međutim, sigurno. Njeno dostojanstvo i njen patriotizam bili su nesporni. I golim okom vidljivi.

A sad? Sad je ponizna, ponižena i bačena pod noge vladajućem vlastodršcu. Ona je, na našu žalost i svoju sramotu, izabrala stranu. Svrstala se uz moćnika, uz vlast, uz autoritarnost i autokratu. Svrstala se nasuprot pobunjenim građanima, nasuprot vapajima za odgovornost i slobodu. Uz vinovnike novosadske katastrofe, a nasuprot studentskoj pobuni.

„Para vrti gde burgija neće“, glasi drevna srpska mudrost. O tome li se radi, gospodo oficiri?

Pripadate li vi vertebratima?

Uzgred, znate li kako su skončali vojvoda Bojović i major Gavrilović? Ili vas se apsolutno ne tiče?

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari