INTERVJU Marko Naberšnik, reditelj filma „Belo se pere na 90“: „Ni mene, kao ni nikoga od nas, prolaznost ne zaobilazi“

Režiser Marko Naberšnik otkriva izazove stvaranja autentične atmosfere osamdesetih, rad sa Bronjom Žakelj i kako je regionalna koprodukcija obogatila film.

Film je imao svetsku premijeru upravo na Sarajevskom filmskom festivalu. Da li je odluka bila svesna i simbolična, jer je Sarajevo nekada bilo kulturno središte Jugoslavije?

– Kada završite film i tražite festivalski prostor za njegovu premijeru, možete se samo nadati da će to biti neki veliki i važan festival. Tijekom godina Sarajevski filmski festival izrastao je u jedan od najznačajnijih i najprestižnijih filmskih festivala u Europi. Kada su nas selektori obavijestili da smo uvršteni u službeni program, radost u timu bila je neopisiva.

Na festivalu smo uživali u izvrsno organiziranom medijskom događaju i rasprodanoj premijeri. Činjenica da Sarajevo predstavlja posebno mjesto susreta kultura bivše zajedničke države pomogla je razumijevanju sadržaja filma. Dio filma odvija se u Jugoslaviji, a dio u već neovisnoj Sloveniji. Na taj je način i publika lakše razumjela kontekst priče.

Film je smešten u osamdesete. Koliko je bilo teško verno rekonstruisati detalje tog perioda – od scenografije i kostimografije do atmosfere života u nekadašnjoj Jugoslaviji?

– Rekonstrukcija osamdesetih bila je izazovna, posebno zato što se Ljubljana, gdje se odvija većina filma, toliko promijenila da gotovo da nema kutka grada koji podsjeća na to razdoblje. Ljubljana, glavni grad Slovenije, danas je sasvim drugačija, s novim modernim neboderima, a cijeli je centar grada pretvoren u pješačku zonu. Nekada je glavni promet također prolazio kroz stari dio grada, no danas je ondje mnoštvo novih restorana, a cijeli prostor postao je velika turistička zona bez automobila.

Za potrebe filma izgradili smo sve središnje stanove u studiju i opremili ih namještajem i rekvizitima iz tog vremena. Što se tiče kostima, posebno je zabavno bilo tražiti staru odjeću koja je pomogla dočarati duh epohe. Srećom, mnogo te odjeće još je uvijek sačuvano i uspjeli smo je prikupiti za snimanje.

Kada se osvrnete na ceo proces, šta vam je bilo najteže u realizaciji ovog filma – umetnički, produkcijski ili emotivno?

– Emocionalna strana filma bila je definitivno najteža, jer je riječ o istinitoj priči – priči utemeljenoj na autobiografskom romanu Bronje Žakelj. Bronja je u djetinjstvu izgubila majku od raka, a kasnije se i sama suočila s tom bolešću.

Srećom, roman i film sadrže i puno svjetla: Bronja je preboljela bolest i danas je majka dvoje djece. Svjetlo na kraju tunela iz stvarnog života dalo je publici osjećaj da film ima lijep i utješan završetak. Taj dio, kada smo se u kreativnom procesu bavili pitanjem života i smrti, bio je najteži.

U filmu igraju brojni poznati glumci iz regiona. Kako ste birali glumačku ekipu i da li ste od početka imali jasnu predstavu ko će igrati glavne uloge?

– Za neke uloge unaprijed sam znao koga želim pozvati, dok smo za druge, osobito one s mladim glumcima, organizirali audicije. Kada smo okupili glumačku postavu, prava Bronja bila je iznenađena koliko se energija glumaca podudarala s energijom stvarnih članova njezine obitelji iz romana. Neki od njih bili su i fizički vrlo slični.

Anica Dobra, velika filmska zvezda bivše Jugoslavije igra jednu od značajnih uloga. Kako je došlo do njene saradnje i šta je njeno prisustvo značilo za film?

– Raditi s tako cijenjenom glumicom kao što je Anica Dobra bila je velika privilegija. Njezina je karijera impresivna i međunarodno uspješna. U konkurentnom okruženju kakvo je filmski svijet, njezini su uspjesi dokaz njezina iznimnog talenta. Sretna je okolnost što je Anica po majci Slovenka, s prezimenom Kranjc.

Odlično poznaje zvuk i izgovor slovenskog jezika, a u filmu Bijelo se pere na devedeset govori cijelo vrijeme slovenski – potpuno uvjerljivo. Anica tumači jednu od glavnih uloga. Na setu je bila iznimna suradnica: s iskustvom u više od stotinu filmskih uloga, izvrsno poznaje logiku snimanja i nesebično je pomagala cijeloj ekipi savjetima te uvijek bila podrška kolegama. Osim toga, vrlo je emotivna i duhovita osoba sa širokim smislom za humor.

Knjiga Bronje Žakelj je autobiografska i vrlo intimna. Kako ste pristupili adaptaciji i koliko je bilo zahtevno sačuvati njenu emotivnost, humor i optimizam, a preneti ih u filmski jezik?

– Adaptacija romana bila je izazov. Bronja i ja napisali smo prvu verziju scenarija, nastojeći ostati vjerni istini. Potom smo pozvali koscenaristicu Maju Todorović, poznatu kao članicu scenarističkog tima uspješnog filma i serije Toma u režiji Dragana Bjelogrlića.

Maja je scenariju dala dodatnu perspektivu – pogled osobe neopterećene uspjehom knjige. Nakon toga Bronja i ja završili smo pisanje konačne verzije scenarija, koji je ujedno poslužio kao predložak za film. Od početka do snimanja nastalo je ukupno šest verzija. Najveći izazov bio je smanjiti broj scena.

Naš film obuhvaća vremenski raspon od 19 godina, dok je u romanu taj period još duži i sadrži još više događaja i likova. Sudeći po prvim reakcijama publike, uspjeli smo sačuvati emocije i autentičnost.

Koliko vam je značila direktna saradnja sa Bronjom Žakelj u pisanju scenarija i da li je ona bila vaša „kontrola autentičnosti“ tokom celog procesa?

– Bronja je cijelo vrijeme bila svojevrsna provjera autentičnosti. Ona je jedina imala sve informacije o vlastitom životu i pomagala nam je u rješavanju scenarističkih dilema. Ako bismo se našli u dvojbi, pitali bismo je: „Bronja, kako se to uistinu dogodilo?“ Na temelju njezinih odgovora donosili smo odluke.

Film govori o gubicima, bolesti, ali i o ljubavi, porodici i nadi. Da li ste se i lično, kao umetnik i čovek, prepoznavali u nekim situacijama i emocijama koje priča donosi?

– Život svakoga od nas ispunjen je različitim izazovima koji nisu sastavljeni samo od sreće, smijeha i zabave – često je upravo suprotno. U njima ima i sumnji, zdravstvenih problema i, naravno, prolaznosti. Što duže živimo, to više ljudi poznajemo koji su napustili ovaj svijet. Bronja se s prolaznošću suočila prerano, već kao djevojčica: majka joj je umrla od raka kada je imala samo četrnaest (14) godina, što je značilo da je morala odrasti preko noći.

Ni mene, kao ni nikoga od nas, prolaznost ne zaobilazi. Upravo su to točke identifikacije za gledatelje – svatko se na nekoj razini može poistovjetiti s Bronjinom pričom. To se jasno pokazalo na premijeri u Sarajevu.

Premijera je završena sa velikim aplauzom publike i emocijama. Koji su vam komentari i kritike do sada ostali najdublje u sećanju?

– Iskreno, nisam bio spreman na tako snažan val emocija i emotivan odjek priče na filmu. Publika me iznenadila. Nakon projekcije gledatelji su čekali u redu kako bi s ekipom podijelili vlastita iskustva i otkrili koje su ih scene najviše dirnule.

Ti razgovori ostali su mi u sjećanju. A sama Bronjina priča, priča o osobi koja je preživjela sve životne izazove, bila je veliko ohrabrenje ljudima – dokaz da je moguće, da vrijedi ustrajati. Bilo je dirljivo vidjeti nasmijanu Bronju na pozornici nakon premijere filma.

Kako vi danas gledate na to vreme zajedničke države i koliko vam je lično bilo važno da kroz film evocirate atmosferu tog perioda?

– Do određene mjere za priču je važna i rekonstrukcija atmosfere zajedničke države, bivše Jugoslavije. I sam sam odrastao u toj zemlji, pa dobro poznajem sve njezine specifičnosti – od mjera štednje, bonova za benzin i kupnje robe u Italiji do političkih slogana komunizma. Sve smo to do neke mjere sačuvali, ali fokus smo ipak stavili na obiteljsku priču. Atmosfera, moda i scenografija osamdesetih ostali su važni vizualni elementi narativa.

Film je nastajao gotovo sedam godina i realizovan je kao koprodukcija više zemalja (Slovenija, Italija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Severna Makedonija). Koliko je ta regionalna saradnja bila važna i šta je donela filmu?

– Regionalna suradnja mnogo je pridonijela filmu. Budući da se radnja odvija i u bivšoj zajedničkoj državi, suradnja je ponovno povezala određene generacije i vratila sjećanja na jedno povijesno razdoblje. Najljepša stvar kod filmskih koprodukcija jest to što okupljaju velik broj talenata iz različitih zemalja. Sada, kada je film završen, to se vidi i u medijskoj pozornosti koju je dobio. Film će imati premijeru u svim zemljama koprodukcije, a vidjet će ga i njihova publika.

Na kraju, šta ovaj film znači za vas kao reditelja? Da li ga doživljavate kao jedan od svojih najvažnijih projekata i gde ga vidite u svom stvaralačkom putu nakon uspeha Petelinjeg zajtrka?

– Bijelo se pere na devedeset za mene je predstavljalo novi kreativni izazov. Donijeti istinitu priču na ekran, a istodobno osigurati da teška tema bolesti i prolaznosti ostane povezana s publikom – ništa od toga nije bilo lako. Na kraju festivala u Sarajevu, gdje je prikazano 227 igranih, dokumentarnih i kratkometražnih filmova, naš je film dobio treću najbolju ocjenu publike.

U tako snažnoj međunarodnoj konkurenciji taj glas publike za nas je izuzetno vrijedan. Kada sam primio tu vijest, osjetio sam olakšanje – znači da smo, unatoč teškoj temi, uspjeli pridobiti publiku kojoj je film i bio namijenjen.