Sudbine predvodnika radničkih protesta: batine, snajperi i azil

Na tribini "I radnike ubijaju, zar ne?" u Nišu otkriveno sa kakvim su se posledicama suočili ljudi koji su se borili za prava zaposlenih

Ostavite komentar


  1. Problem je jođ veći što su svi u ovoj državi neprincipijelni.
    Zašto o ovome niste pisali u vreme kada se i dogadjalo.Da li zato što je tada bila vlast kojoj se sve opraštalo ili barem manje zameralo.
    Ja iz dna duše prezirem Vučića ali i vlast za koju sam svojevremeno glasala a onda su se dogadjale ovakve stvari.Njih čak i više jer sam za njih glasala.Zakon o izvršenju, obavezna privatizacija svega i svačega, gašenje domaćih banaka po svaku cenu….sve to je donela vlast od 2000 do 2012.godine.Vučić je samo završni udarac dok ne završimo u totalnom fašizmu a na dobrrom smo putu.
    A novine o tome tada ni reči.Sad je kasno.

    1. Uopste nije kasno. Svi ti zuti pljackask su kod Vucica, pojedini i ministri. Vucic je nastavak zutih. Ali sa smenom i izborom obrazovane, nestranacke vlade, mozemo stvari vratiti na mesto. Prvo, nacionalizovati sve sto je privstizovano od devedesetih. Posebno vratiti Srbiji rudna bogatstva i vodu. Zabraniti rad i politicko delovanje svih ljudi koji su na politickoj sceni od 1990. do danas, partije mogu i da ostanu ako neko bude hteo u nima da bude kada ne bude partijskog zaposljavanja i partijskog uzimanja javnih preduzeca. Canak je recimo u Novom Sadu unistio „Stan“ zato sto su svakog meseca morali da mu daju 2 miliona dinara. Takvi ljudi ne mogu se boriti protiv korupcije, za pravni poredak, za radna mesta i plate radnika. Onda krenuti otpocetka.

  2. Veliko bezakonje je zavladalo u Srbiji nakon petog oktobra 2000. godine. „Revolucionarni“ kriminalci su u tom periodu radili gore stvari nego bilo koji rezim i bilo kada u svetu. Samo kad se prisetim sta su nam radili u procesu privatizacije… Muka mi je da se prisecam o tome, a jos veca kad gledam danas te kriminalce, koji ne znaju sa kolkim kapitalom raspolazu. I jos nam se sepure u lice i nude se kao ponovna vlast.

    1. Ja sam radila u jednoj od privatizovanih fabrika. Veliko DP je prodato strancima! Prodato, ne poklonjeno, ne oteto, ne predato „kumu“ za siću. Deo radnika je od novog vlasnika dobio lepe otpremnine, a oni koji su ostali da rade su pre više od 10 godina imali plate o kojima bi većina danas mogla samo da sanja. Prema tome, ni približno se ne mogu porediti sa ovim današnjim zlom. Da li. vam je, možda, bolje da gledate kapital današnjih kriminalaca, bivših roštiljdžijs, keramičara, vozača?

    2. Pod hitno dostavite dokaze tuzilastvu o navedenim zlodelima kako bi krivce po hitnom postupku poslali u zatvor, gde im je i mesto. Ako ne dostavite dokaze Vi spremite cebe.

  3. Radnici nisu ni svesni koliko je njihova snaga ogromna samo treba da budu jedinstveni i uporni. Recept za uspeh je sadržan u priči Sedam sinova i sedam prutova. Oni stariji koji su ječitali neka je ispričaju mladjima i neka se svi drže njene poruke. Ali SVI.
    Ljudi moji, pa Mahatma Gandi je upornim bojkotom pobedio moćnu Englesku imperiju, što ne bismo mi pobedili šaku nasilnika.

  4. Ko hoce da radi i da zaradi za sebe i svoju porodicu naci ce nacin i posao, a ko nece neka kuka i ceka da mu padne s neba. Za sve vam je drzava kriva, mozda je problem i u vama,nama..

    1. Svi mi koji smo otisli u gomilu drugih drzava nasli smo posao. Kod kuce tropa. Naravno da je drzava kriva. Nema problema u nama.

  5. Na početku se izvinjavam zboog dužine komentara. Uz sva skraćivanja, opet sam bio prilično opširan.
    Ako sudimo po dominantnom stavu grđana, ne samo po ostavljenim komntarima na ovaj text, za sve radničko socijalne probleme je kriva privatizacija nakon 2000. godine i politička elita koja ju je sprovela!
    Da li je tako? Šta je bila alternativa privatizaciji? Jesmo li mogli zadržati koncept društvenog vlasništva? Kako bi Srbija izgledala da nije bilo privatizacije?
    Mislim, da je te 2000. godine, privatizacija je morala biti sprovedena. Takođe , mislim da smo sa privatizacijom zakasnili najmanje deset godina..
    Znamo da su privredne aktivnosti su tokom i nakon sankcija 90-tih bile na minimumu. Najveći deo industrije je bio na izdisaju, a manji deo je „disao“ pomoću etetističkih veštačkih pluća. Jedina moguća terapija se sastojala u ubrizgavanju svežeg novca i novih ideja – privatizaciji. I tu leži problem.Umesto u začetku, bolest smo lečili u terminalnom stadijumu. Da je početkom devedesetih vlast napravila strategiju privatizacije (delimične ili potpune) uz obaveznu oročenost, iskoristila brojne i očigledne prednosti u odnosu na zemlje istočnog lagera, Srbija bi danas izgledala sasvim drugačije. Razmišljajte o tome koliko smo tehnološki i organizaciono bili ispred Mađarske , Poljske, Rumunije, Bugarske… tj . koliko smo imali komparativnih prednosti imali u odnosu na konkurntske privrede iz istočnog bloka. Zašto tada nismo ponudili svoja predizeća uspešnim stranim kompanijama? Čuvali smo ih našim tajkunima? Režim se plašio smanjenja uticaja u najbitnijem segmentu života? Plašio se formiranja nove klase, koja će ugroziti opstanak režima? Čekalo se da se još malo podmire „naši“ kadrovi? Nije se razmišljalo dugoročno/strateški? Sve to i još mnogo šta. Istorijska odgovornost je isključivo na nama. Setite se XIV kongresa SKJ, kada je srpsko partijsko i državno rukovodstvo zagovaralo najrigidnije i najretrogardnije stavove u odnosu na druga republička rukovodstva, a u vezi svih reformskih državnih, političkih i ekonomskih ideja.
    Naša država je na početku milenijuma bila jedino društvo, hiljadama kilometara naokolo, bez jasnog društveno političkog koncepta. Pseudo socijalistička i navodno demokratska, sa deklarativnom slobodom u preduzetništvu i jednakošću u tretiranju državnog/društvenog i privatnog kapitala.Suštinski je stanje bilo drugačije. Srbija je bila sultanistička država, u rukama jednog čoveka/porodice, koja je namerno produkovala strukturalni haos, sa nejasnim i izmešanim ingerencijama između i u samim sektorima vlasti.
    Nakon Voktobra se moralo delovati brzo.Ali, nije! Gotovo svako odlaganje privatizacije je imalo pogubne posledice. Znali smo da nijedna privatizacija nije bila poštena, ni pravedna, ali u Srbiji je obeležena potpunim odsustvom socijalnog dijaloga i čestim ad hoc rešenjim, po volji tajkuna. Posledica je transformacija Srbije iz, relativno, humanog društva u bezumno i bezdušno igralište liberalnog kapitalizma, pretvaranje ovog dela Evrope u enklavu jevtine i obespraljene radne snage. I dalje, iz godine u godinu, donose se sve lošija i po radnike sve diskriminatornija zakonska rešenja. Odlivom (i kritičke) inteligencije, situacija se dodatno pogoršava. Bezdan. Ko je kriv? I oni i ovi, ali i MI.

  6. Moram da se ukljucim u pisanje komentara iz jednog jedinog razloga !!! A to je odgovor onima za koje „istorija propadanja“ pocinje 2000-te godine !! Uvazeni komentatori,Vi koji mislite (i pisete) o tome da „sve pocinje da propada od 2000-te godine…blabla “ !! Mnoooogo toga se desavalo i pre te 2000-te godine !!I ne bih da se vracam daleko u proslost,al’ moram da vam kazem da je „raspad,rasulo tj propadanje“ pocelo kad’ je „glavni duznik preminuo“ !!Mnoge umnije i pametnije glave od mene su to argumentovano obrazlozile,hiljadu puta,pa kome je jasno jasno !!Na kraju,da me ne shavatite pogresno,ne spadam u one koji glorifikuju „to“ vreme,pogotovo „prvog medju jednakima“ !! Njegova krivica je oooogroooomna,al’ ono sta smo MI sami sebi „uradili“ od tada,eeeee tu je „pocetak propadanja“ !!!

Ostavite komentar


Ekonomija

Naslovna strana

Naslovna strana za 22. decembar 2025.
Galerija

Pretplati se i postani deo Kluba čitalaca Danasa

Klub čitalaca Danasa je zajednica pretplatnika na dnevni list Danas kojima je, pored ekskluzivnog pristupa novinama u PDF formatu veče pre nego što se štampano izdanje nađe na trafikama, dostupna i celokupna arhiva lista onlajn. Članska kartica obezbeđuje i preko 50 popusta naših partnera, kao i pozivnice za naše događaje i akcije.