Zlatko Paković je u osnovnoj premisi svog teksta „Povratak Đinđiću“ („Danas“, 7. 9. 2012) napravio faul. Evo tog dela: Tek posle tri nedelje i još koji dan, reagujući na njegov fašistički tekst „Vreme je za prvi srpski kulturni ustanak“, predsednik Demokratske stranke zahteva hitnu smenu pomoćnika ministra kulture Dragana Kolarevića, jer je „bio jedan od nosilaca propagandne mašinerije nedemokratskog režima Slobodana Miloševića“.


Neće biti baš tako. Svako ko pročita Tadićevu izjavu vidi da je tražio Kolarevićevu smenu, ne zbog ovog što Paković tvrdi, već zato što tekst pomoćnika ministra“ predstavlja izraz opasne namere obeležavanja pojedinaca sa ciljem uskraćivanja osnovnog prava na slobodu mišljenja i političkog izbora.“

U izjavi jasno stoji i da je: „Sastavljanje spiskova 'nosilaca i izvršilaca pogubne antisrpske politike' sa imenima i prezimenima istaknutih kulturnih poslenika, skandalozan, anticivilizacijski čin koji je u najstrašnijem obliku već viđen u istoriji u doba nacizma.“ Kolarevićevo delovanje devedesetih godina jeste fakat, ali nije razlog za traženje njegove smene, kako Paković imputira izvrćući smisao saopštenja. Pakoviću je zasmetalo i to što je Tadićevo reagovanje usledilo „tek posle tri nedelje“.

Meni se čini prirodnim što je predsednik DS-a želeo da vidi najpre hoće li vlada da reaguje na fašistoidne stavove zamenika ministra. U njoj ima političara koji su tek nedavno izašli iz šinjela koji Kolarević gordo nosi. Oni bi, samim tim, trebalo da pokažu posebno netolerantan odnos prema pravljenju spiskova „neprijatelja srpstva“ upravo zato što su i sami takve spiskove pravili u vreme kad je nesretni Kolarević uređivao Dnevnik 2, RTS-a, jerbo sada pokušavaju da pokažu kako su se promenili nabolje.

Nažalost, vlada to nije učinila, tvrdeći da je Kolarević svoj opskurni tekst napisao čak nekoliko dana pre nego je postavljen za zamenika ministra (sic!), što je toliko besmisleno da nije ni vredno komentara. Potom, Tadić je želeo da pre njega reaguje i Zlatko Paković. Da reaguju i Paković i njegove kolege koje se bave društvenim fenomenima, ljudskim pravima, temama iz kulture i sl. Zato bi Paković, pre nego što postavi pitanje zašto je Tadić reagovao „tek posle tri nedelje i još koji dan“, trebalo da odgovori – a zašto Paković nije reagovao uopšte.

Jer da je reagovao Paković, pre Tadića, i da je reagovala intelektualna javnost, takođe pre Tadića, efekat bi bio jači.

Kad umesto njih to učini političar Tadić, uvek će se naći neko ko će reći da on samo brani one koji su za njega glasali, što je pogrešna teza koja problem svodi na političke razmirice i koja zanemaruje da na Kolarevićevom spisku ima i ljudi koji nisu podržali Tadića već, recimo, LDP. Tako da se ovde ne radi o politici već o principu. Hoćemo li mi da Srbija bude slobodna i demokratska zemlja u kojoj svako, pa čak i glumci, režiseri, umetnici različitih profila, imaju pravo na politički stav? To je, dakle, pitanje. I smeju li građani javno da iskažu svoj stav, a da ih vlast, kojoj se njihov politički izbor ne dopada, ne proglašava za „nosioce i izvršioce pogubne antisrpske politike“? Jer to povlači konsekvence – da se npr. protiv ljudi sa „izdajničkog“ spiska preduzmu odgovarajuće aktivnosti od strane vlasti. A da i ne pominjem kako su ti ljudi sada postali meta svakom razjarenom šovinisti i uličnom siledžiji. Ili neko zaista misli da je bolje da se bavimo trivijalnom zamenom teza i maskiranjem društvene opasnosti koju Kolarevićev politički stav nagoveštava, na način na koji to čini Paković?

Zato, kada Paković kaže: „Dobro je za Demokratsku stranku i parlamentarni život da se Boris Tadić budi iz sna u kojem je njegov glavni politički partner bio ne tamo neki pomoćnik nekog ministra, nego, glavom i bradom, sam portparol (malo je reći, nedemokratskog) režima Slobodana Miloševića, Ivica Dačić“, morao bi, upravo dok se poziva na Đinđićevu filozofiju, da se seti da je Tadićeva koalicija sa SPS-om bila posledica političke pragme i izabiranja manjeg zla među ponuđenim lošim opcijama. Takođe, važno bi bilo da se „Danasov“ kolumnista seti i posvedoči kako za četiri godine koalicije DS-a i SPS-a, zlokobnih spiskova „antisrba“, „nesrba“ i „srpskih neprijatelja“ nije bilo ni u nagoveštaju.

A danas su stvarnost.

Nije zato nevolja što spiskove pravi „tamo neki pomoćnik nekog ministra“, nego što Vlada ne vidi u tome nikakav problem, čime ovakav stav implicitno prihvata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari