Kako to izgleda kada se unutrašnji politički sukob u Srbiji, obojen verbalnom egzotikom, dohvati spoljne politike i ličnih strašnih tragedija, građani su ovih dana imali priliku da prate preko svih medija i društvenih mreža. Reč je, naravno, o bivšim koalicionim partnerima Borisu Tadiću i Ivici Dačiću, koji su pre osam godina pošto su zajedno formirali vlast, potpisali i deklaraciju o pomirenju. Osporavanu i kritikovanu, ali koju su svojevremeno isticali kao glavni doprinos stabilnosti Srbije.
p { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; }p.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }p.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }p.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }
Sada pak Tadićeva verbalna ofanziva na Dačića počela je analizom položaja socijalista u Vučićevoj vladi koja se svela na „oposuma“, odnosno životinjicu koja se pravi mrtva. Dačićev kontranapad nudio je metaforu da je reč o vrsti otpornoj na zmije zvečarke. Ali, to nije bio kraj polemike, svojstvene za vrhunce izbornih kampanja, a ne za njenu predigru, koja je poprimila mnogo strašniji ton. Jer, nakon vesti o pogibiji dvoje službenika naše ambasade u Libiji, sukob je nastavljen Tadićevim zahtevom Dačiću da podnese ostavku i prepucavanjem ko je šta potpisao sa stranim vojnim savezom, ko nije povukao ljude na vreme iz ratne zone… I uopšte, za jedan trenutak u kome treba pokazati barem minimum poštovanja prema porodicama stradalih, neprimerenim reagovanjima. Niko ne spori da istraga treba da bude sprovedena, kao ni pravo opozicije da postavlja pitanja vlasti. Ali, u ovom slučaju reč je o bivšim partnerima koji se međusobno optužuju, sa jasnom namerom da poentiraju, a ne da se tragični događaji rasvetle. Jer, ne zavaravajmo se, u vrhu srpske politike nema nevinih, niti ih je bilo. I pomenuti akteri su svako u svoje vreme i na svoj način imali priliku da pokažu koliko im je zaista stalo do građana Srbije i do moralne odgovornosti.
Drugo, ono što je u odnosu Tadića i Dačića dodatno perverzno jeste ideološka orijentacija njihovih partija. Da li posle ovakvih teških reči i ovoliko ličnog animoziteta neko od njih može recimo da kaže da je reč o socijalističkoj i socijaldemokratskoj partiji koja deli iste ili slične vrednosti? I da govori o saradnji na toj bazi. Ili će i za to biti potrebna neka nova istorijska deklaracija o pomirenju? Uostalom, da li je i potpisanu deklaraciju Tadić ostavio Pajtiću i DS u nasleđe, kao zalog levog centra o kome se govorilo u vreme Miloševića i Đinđića, ali kad ovaj prvi ode s vlasti? Socijaldemokrate bi trebalo malo da misle i o tome, ako ih zaista ima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


