Danas, u našem društvu, politika i moral se pojavljuju kao divergentni elementi društvene strukture, pri čemu manifestuju, najvećim delom, svoje negativne dimenzije.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Zbog toga, politika i političari, koji računaju na uspeh, ne smeju zaboraviti da se društveni napredak ne može očekivati na sukobu politike i morala, već na njihovom približavanju, prožimanju i afirmaciji njihovih pozitivnih aspekata. Pored toga, oni ne smeju da zaborave i činjenicu da moralnost politike bazira na afirmaciji istine, od značaja za društvo u celini, pogotovo što je u tom smislu politika u Srbiji prilično nedosledna, pa se često događa da se javno mnjenje formira na neistinama i poluistinama, što ima višestruko negativne posledice po stabilnost društva.

Takođe, političari ne smeju da polaze od shvatanja da politikom treba da se bave samo političke stranke i vlada, s obzirom da demokratija, kao oblik vladavine, podrazumeva i uključivanje u proces političkog odlučivanja širokog kruga ljudi i tela iz civilnog društva; veću saradnju između javnog i privatnog sektora; upravljanje na više nivoa, počev od lokalnog, preko nacionalnog i nadnacionalnog, do globalnog; itd.

Rukovođena principom koristi, politika se „odlepila“ od morala, naročito sa nastankom kapitalizma, primenjujući sva sredstva za ostvarenje svojih ciljeva, pa i nemoralnih. Potiskujući moral i pojavljujući se kao delatnost kojom se upravlja svim drugim delatnostima u društvu, politika i danas ostvaruje svoju dominaciju. Naravno, politika i političari, sami po sebi, nisu nemoralni. Najčešće se ovde radi o konkretnoj politici koja nanosi štete društvenom razvoju ili o negativnim primerima pojedinaca. Stoga, u politici ne treba nikome sporiti pravo da brani svoj interes i da se bori za ostvarenje svojih ciljeva. U politici mogu biti sporne samo pretenzije da se interesi ostvare na nemoralan način, korišćenjem nemoralnih i nezakonitih sredstava.

U našim uslovima politika ne daje vidljive i očekivane rezultate, pa je pod stalnim kritičkim „udarima“. Ali, kada se kritikuju politika i političari, razgovor se najčešće svodi na komentare: „narod je stado“, „svaki narod ima vlast koju zaslužuje“, „Srbi su lud narod“ i dr., što više zvuči kao kritika naroda (birača), a manje kao kritika nemoralnosti politike i političara. Ovakav pristup ima korene u Makijavelijevim shvatanjima: da politika treba da bude u funkciji lične koristi vladara. Otuda i politički stav, kao jedan od najvažnijih političkih principa koga je Makijaveli zagovarao – „obećati što više, da bi se ostvarilo što manje“, pri čemu nisu krivi oni koji lažu, već oni koji veruju u data lažna obećanja.

Za kritički pristup narodu pre bi se moglo reći da je to izraz nezadovoljstva, što se često dešava da na vlast dođu nekompetentni i nemoralni ljudi koji političku funkciju koriste prevashodno da se obogate, odnosno za ostvarivanje svojih sopstvenih ili stranačkih interesa, zaboravljajući da je svaka politika, suprotna principima morala, uvek završavala neuspešno i neslavno. A takvi ljudi se u izbornoj utakmici najviše „udvaraju“ narodu, metaforično govoreći „narod je – Bog“, jer znaju da se narod, i u politici, kao i u životu uopšte, uvek ponaša moralno.

Teza o suprotnosti politike i morala, u smislu da u politici nije preporučljivo biti moralan, pogrešna je i neprihvatljiva. Osnov politike čine moral i pravo, kao regulatorne kategorije, pri čemu se moral, za razliku od prava, pojavljuje kao nepisani i neprinudni zakon koji podrazumeva afirmaciju ključnih etičko-humanističkih vrednosti (ljudskost, jednakost, solidarnost, pravičnost…). Procena i vrednovanje različitih ponašanja upravo se vrši na osnovu prava i morala, pri čemu određena ponašanja uvažavaju sklad morala i prava, što je prihvatljivo, dok neka, nažalost, polaze samo od prava, neka samo od morala, a neka gube iz vida i jedno i drugo.

Tako na primer, u datim uslovima, povećanje plata poslanicima i političkim funkcionerima može biti pravno dopušteno, ali je moralno neprihvatljivo. Ili, naređenje ministra, da poleti vojni helikopter za spas deteta, svakako je moralno opravdano, ali pravno nedopušteno, u smislu pravne procedure. Međutim, što je najgore, u našoj društvenoj praksi imamo i primere koji se ne mogu opravdati ni pravno, ni moralno (smanjenje penzija, na primer, ili, odlaganje zatvorske kazne učesniku rijalitija „Farma“, i dr.). Za državu koja pretenduje da bude uzvišenija od gole sile, cilj prava i morala i jeste u tome da pobede ona ponašanja koja su dopuštena i pravnim i moralnim normama.

Moć države i pojedinca se razlikuje upravo po pravu i moralu. Dok se za nadmoć države može reći da je osigurana zakonima i legitimnim monopolom upotrebe fizičke sile, dotle je teško reći da su građani potpuno osigurani od samovolje vlasti, što je nemoralno, pa otuda i razni oblici reagovanja i izražavanja nezadovoljstva. Doduše, većina razumnih ljudi se i ne buni toliko protiv nadmoći vlasti, jer u toj nadmoći ljudi osećaju neki svoj oslonac, kao garanciju svoje sigurnosti. U formiranju takvog osećanja pozitivnu ulogu ima i podela vlasti (parlamentarna, izvršna, sudska), kojom su date mogućnosti ograničavanja i kontrole zloupotreba vlasti, ma da i to nije dovoljno ukoliko funkcionisanje vlasti nije utemeljeno na poštovanju prava i morala. Zato se, u procesima političkog odlučivanja, pitanje moralnog postupanja mora stalno aktuelizirati, jer samo moralna politika može biti od koristi državi i društvu. U politici samo moralni dobitnik ima šansu da bude i politički dobitnik na duže vreme, uprkos tome što se mnogima čini da to nije tako…

Autor je profesor Univerziteta

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari