Ovaj zapis je mala „glosa“ o rimocentričnom hrišćanstvu i o papi Franji, koji budi neke nade hrišćanskoj ekumeni u celini. Od njega sve zavisi već po drevnoj devizi Roma locuta causa finita, koju je rimski prvosveštenik osenio krstom. Na početku pontifikata papa Franja već hoda per pedes apostolorum za sv. Franjom Asiškim, čije je ime poneo. Svi govore o novom stilu i njegove homelije i postupke čitaju već kao znake vremena.

Jesu to izdanci nade, sigurno je, i to traje od Drugog vatikanskog koncila pre tačno pedeset godina. Toliko je i bilo nužno, jer za recepciju nekog koncila potreban je vek čitav, jer to je jedinica za merenje vremena u Crkvi. U ravni tradicionalne simbolike znaci su jasni. Ja neću crkvu „koja je dovoljna sama sebi“, neću sakralno-hijerarhijski ustrojenu monarhiju, hoću crkvu otvorenu za siromašne, jer se tangente oslobođenja i spasenja već primiču večnosti za sve u nepovratno globalizovanom svetu.

„Ne mogu da živim bez drugih ljudi“, bez različitih od mene, jer moj Isus iz Nazareta nije car-svedržitelj već revolucionar duhovni. On dolazi iz Južne Amerike i mora da naglasi – „Ja nisam komunista, ali znam marksiste koji su uglavnom dobri ljudi“. Za one pak koji su drugačije orijentacije on kaže „ko sam ja da njima sudim“. Naravno papa Franja govori o grehu, ali sve češće akcenat stavlja na „greh struktura“. S decom na okupu to deluje ljupko – dete mu je skinulo ono „keče“ s glave i igra se, a svi priznaju da će ovo biti papa kome treba skinuti kapu. Papa već razdeljuje imovinu siromašnima i biva jasno – tu se budi nada – da on neće da vlada već hoće da služi. To nije malo. Simbolika je u žiži, ali ispod je i mnogo više od simbolike. A put nade ne može ni bez simbolike ni bez volje za delom, jer reč je mati čina. Opsenjeni simbolikom ozbiljni analitičari u svemu već vide reforme ili početak nečeg sličnog. Tu nada zalazi povremeno u senku sumnje pa i rizika, ali držimo da nada i tu ostaje nada nas hrišćana – nada bez obala.

To je već složenije pitanje. Reforme u Crkvi idu odozgo i nikako drugačije i tu je prvi rizik. Reforme ne idu bez otpora – konzervativno krilo je jako – i setimo se biskupa Lefevra nakon koncila i šizme koja se kao rana sporo zaceljuje. Drugi rizik nije ništa manji. Kada se okoštali totalitarni sistemi počnu reformisati, oni se često urušavaju. Put papin je neka potraga za novim vidom papinstva, a tome je odavno vreme. I tu, više od simbolike su podaci da se papa Franja sprema da Lindu Hogan hirotoniše za kardinala – bolno pitanje ženskog služenja u Crkvi – a još kod sv. Tome imamo naznaka da će i tome doći vreme. Sigurno smo još daleko od toga i razlika između reči i čina još je velika, ali s nadom iz Rima ona se smanjuje.

Papa Franja oseća dah demokratije i ljudskih prava u krilu ove naše umorne civilizacije. Više od simbolike jeste i to što se on predstavlja kao biskup rimski – a manje kao pontifex maximus – i tako famozni papski primat kao da odlazi u drugi plan. To budi nadu i pravoslavnima i protestantima na horizontu hrišćanske ekumene. Sekularna civilizacija papu Franju u analizama sve više prepoznaje kao čoveka koji budi nadu, a kada nada postane nedeljiva, ona je autentična snaga. Papa Franja ima Zbor kardinala, ali sve se više raspoznaje i sinodalni sistem – ima već Sinod od osmorice kardinala – kao sistem vladanja po principu kolegijaliteta. Slobodnije rečeno, Crkva se mora demokratizovati u duhu nepotrošene poruke Isusa iz Nazareta, koji nije bio ni car ni bog, već učitelj ljubavi među ljudima. Nije Isus iz Nazareta bio ni svešteno lice niti je struktuirao nekakvu autokratsku instituciju vlasti i vladanja. Ima svetosti i u Crkvi, ali ima je i izvan crkve – to je poruka hrišćanskih personalista od Berđajeva do E. Munijea. Depozit vere nije iscrpljen ni nakon dva milenijuma, a kada novi koncil bude sazvan u ekumenskom duhu – o čemu je mislio i to i predlagao kardinal milanski Montini – biće jasne namere pape Franje u celini. O nužnim reformama za sada toliko – ostalo je novi put Franje u Rimu.

Papa Franja još nije povukao dublje ekleziološke i dogmatske rezove, ali ne žuri ni sa osudom jeretika i otpadnika – a to nije malo. Nadom bez obala on je mnoge ohrabrio, ali ne mnogo, čime je uznemirio svoje kardinale u Konklavi. I ta „pometnja“ među crkvenim knezovima govori za sebe. Minhenski kardinal Reinhard Marx izrekao je reči koje su izazvale buru komentara – mi pratimo raspravu prema pariskom glasilu Esprit – „Neki katolici još uvek misle da sveštenik mora biti prisutan da bi Crkva funkcionisala – to je apsurd“. Neki kažu da je ova fraza zagonetna, poput one iz Tertulijana u De carne Christi, koju vekovima svi prevode i nikako da je prevedu – a stvar je jasna.

Nije reč o vlasti i vladanju u Crkvi već o služenju u duhu civilizacije ljubavi i tolerancije. Još jednom – o reformama i dimenzijama duhovne strategije do sledećega koncila, u ovoj glosi neće šire biti reči. Bitna je nada koja se budi i kojom se rimski papa oglašava, a to je ono što i mislioci laici i humanisti nude poput Ernsta Blocha, s njegovom filozofskom devizom Das Prinzip Hoffnung. Taj princip se izvodi iz praxisa Isusa iz Nazareta. Naravno i iz njegove vere i nade.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari