Situacija u zdravstvu se ne popravlja i iz dana u dan sve je lošija. Uz svu dobru volju da se razume vreme u kome živimo, tranzicija i naša specifična situacija, nemeće se ipak samo jedan zaključak. Stanje u našem zdravstvu je logičan niz uzroka i posledica.

Posle dvanaest godina bavljenja sindikatom i ovim problemima sve sam uvereniji da se tu radi o dva paralelna sveta. Dva sveta koji postoje jedan pored drugog, znaju jedan za drugog, povremeno se čak i sastanu, porazgovaraju, razmene stavove, ideje, ali umesto da se nešto popravlja, sve je gore. Jedni imaju moć, imaju vlast, oni kreiraju, menjaju, odlučuju. Oni su država, oni mogu što naume. A drugi su nosioci posla u zdravstvu, oni koji rade, koji leče, koji su svakodnevno u bazi, na terenu, kako bi to ovi prvi rekli, sa svojim pacijentima, svojim mukama i problemima.

Što god mi drugi, mi lekari, a ja sam uveren da bismo mi drugi morali biti prvi, a oni drugi, što god mi predložili, za šta se god zalagali i pokušali da promenimo, poboljšamo, uglavnom nailazi na nerazumevanje i odbijanje. I ako smo mi lekari oni koji neposredno radimo sa pacijentima, i u praksi vidimo primenjivost onoga što nam serviraju, naši stavovi se ne uzimaju u obzir. Ukazivali smo kao Sindikat lekara, i ne samo mi, na nedostatak strategije razvoja zdravstva, plana razvoja mreže ustanova i organizacije rada; planiranja upisa na fakultete, plana školovanja i specijalizacija. Ukazivali smo i ukazujemo na potrebu reforme sistema zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite. Na nedostatak i neprimenjivost normativa u zdravstvu, nelogičnost i nesprovodljivost mnogih donetih mera i sl.

Naš sistem funkcioniše zahvaljujući pre svega entuzijazmu lekara i drugih zaposlenih u zdravstvu, a ne zato što je sistem sam po sebi dobar. Zajedno sa našim pacijentima osećamo sve manjkavosti i nedostatke. I trpimo sva nezadovoljstva kada pacijenti primete da su za nešto uskraćeni, jer u tom trenutku oni ne vide ni ministra zdravlja, ni direktora RFZO, ni sekretara za zdravstvo, ni direktora ustanove. Oni pred sobom imaju samo svog lekara koji mu je „kriv“ i za gužve i za duge liste čekanja, i nedostatak lekova i opreme i neispravne uređaje i neuređene zdravstvene ustanove i sužena prava. Lekar je kriv za sve, a da pri tome ni na koji način ne učestvuje u uređenju i organizaciji službe i sistema!

Država za to vreme, konsultujući uglavnom sama sebe, propisuje zakone, podzakone, uredbe, naredbe, pravilnike. Sa objašnjenjem da želi sistem da uredi na najbolji način. I za naše pacijente i za nas lekare. A rezultati, gledajući sa strane, nisu baš blistavi. Već po drugi put zdravstvo Srbije je ocenjeno kao najgore u Evropi. Pokušaji Ministarstva zdravlja da objasni da ispitivanje nije kompetentno, da nije zvanično tražena dozvola, da je zaobiđen Institut Batut, da parametri nisu dobri i slično, ne znače ništa. Potpuno je nebitno da li smo poslednji ili pretposlednji. Među prvima, u gornjem domu, u zlatnoj sredini ili barem među prosečnima, nismo. Pacijenti su duboko nezadovoljni, lekari takođe. To u dobrom sistemu ne biva. I samo za sebe govori. Sistem se urušava, nezaposlenih lekara je već desetinama godina uvek oko dve i po hiljade. U isto vreme, po evropskim standardima imamo manjak i lekara i sestara.

Imamo nizak BDP i nedovoljno izdvajanje za zdravstvo, a doprinosi za zdravstveno i socijalno osiguranje se neredovno uplaćuju ili se političkim odlukama dužnici oslobađaju obaveza. Prosečna plata u zdravstvu jedva prelazi prosek republike. Sedamdeset hiljada medicinskih sestara ne zarađuje ni taj prosek. Prosečna plata lekara specijaliste je oko sedam stotina evra. Preglomazna administracija, ograničenja, uredbe, pravilnici i naredbe guše i lekare i pacijente. Pretvaraju nas u administrativce koji više moraju brinuti o interesima RFZO i Ministarstva zdravlja nego o pacijentu. Lekari su pod stalnim medijskim pritiskom, unapred okrivljeni i osuđeni. Često izloženi i fizičkim napadima. Ugled profesije se sistematski uništava. Lekarima se oduzima od plate za navodno učinjenu štetu RFZO pisanjem lekova pacijentima. Počelo je i prijavljivanje lekara sudijama za prekršaje zbog navodnih propusta u vođenju dokumentacije. Verovatno će sledeće biti i odvođenje iz ordinacija sa lisicama na rukama direktno na izdržavanje kazne.

I šta je najnoviji odgovor onih koji mogu što naume, odgovor države na to? Kao prvo – zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, što znači da nema ni zapošljavanja novih lekara naredne dve godine. I dok traje zabrana, RFZO zapošljava 250 -300 zaštitnika prava osiguranika po zdravstvenim ustanovama, dok se stari zaštitnici izmeštaju u lokalnu samoupravu. Kao da se u neuređenom sistemu prava mogu štiti zakonom?

I kao drugo, posebno promišljena mera, smanjivanje plata lekarima specijalistima od nove godine! Da će ova mera bitno popraviti budžet Srbije, sigurno je da neće, ali da će imati značajnog uticaja na lekare, njihovo raspoloženje i motivaciju, to sigurno hoće. I kao što rekoh na početku – dva paralelna sveta! Mi njih i čujemo i vidimo i osećamo. Znamo kako. A oni su visoko, oni gledaju daleko, oni neće ni da čiju ni da vide realnost. A realnost je da lekari odlaze. I sve će više odlaziti iz zemlje Srbije. Samo ove godine oko osam stotina. Lako je izračunati koliko je to procenata u odnosu na dvadeset i tri hiljade lekara ukupno. I koliko godina treba da se broj lekara prepolovi. Mladi odlaze, jer ne mogu da dobiju posao, a iskusni specijalisti zbog boljih uslova. A uslovi su bolji bilo gde van ove zemlje.

Naši lekari, lekari koje mi školujemo, sebe ovde više ne nalaze. Odlaze da leče one koji nisu u njih ništa uložili, ali umeju da cene i vrednuju njihov rad. Da li će nam, ako se ovako nastavi, bilo ko i doći? Čak i iz nerazvijenih azijskih i afričkih zemalja, i da li iko o tome razmišlja?!

Autor je predsednik Sindikata lekara i farmaceuta Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari