Poslednjim izborima Srbija je načinila pun krug i na vladajućoj sceni kompletirala likove jahača takozvanog patriotskog bloka iz mračnih i tužnih devedesetih. Doduše, premundirane i prilično popunjene, u nešto izmenjenoj podeli uloga.

P { margin-bottom: 0.21cm; }

Od nosioca demokratskih, petooktobarskih promena ostali su samo žalosni restlovi.

Šta nam se to dogodilo!?

Kada smo na samom početku devedesetih zbacili taj jaram jednostranačkog jednoumlja i uplovili u te obećavajuće vode višestranačja, ponadali smo se boljem životu nalik onom u razvijenim zapadnoevropskim demokratijama. Konačno smo dobili pravo da sami biramo i logično je bilo da izaberemo ono što je najbolje za nas. Nažalost, deset godinama smo se batrgali u izbornom blatu birajući uvek pogrešno: umesto mira izabrali smo rat i bombardovanje, umesto boljeg života i izabrali smo siromaštvo i svetski nezabeleženu inflaciju.

Na samom početku raspada čitave zemlje mogli smo izabrati reformski kurs stranke Ante Markovića. Izbegao bi se građanski rat, uspešno bi se sprovela tranzicija i već najmanje 20 godina bi bili u EU. Nažalost, mase na područje nekad prosperitetne zemlje krenule su za svojim raspamećenim, nacionalističkim liderima da u krvi prave svoje nezavisne državice. Još tada je Ante proročki najavio: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi“. Tako se i desilo.

Nešto kasnije, na republičkim izborima 1992, kada je bio poslednji čas da se izbegne katastrofa, umesto parole marginalizovanih predstavnika demokratske i građanske Srbije, „Pobedimo u miru, građanska svest, građanska savest“, izabrali smo ratničko-huškačke parole stranaka sadašnje vladajuće vrhuške: „Tako treba“, „Srbija se saginjati neće“, „Gde su srpske zemlje, tu su srpski radikali“. Nismo hteli da izaberemo neke građane-mirotvorce, etiketirane kao izdajnici, pederi, strani plaćenici, već prave srpske mačo-mene populističko-demagoškog tipa, upropaštavajući tako dugoročno svoje i tuđe živote.

Očigledno da tada, pa i godinama kasnije, onako zaslepljeni i izmanipulisani nismo znali da izaberamo ono što je bolje za nas. Plaćen je ogroman i nenadoknadiv ceh.

Duhovno i fizički potpuno razoreni smogli smo ipak snage na početku novog milenijuma da zbacimo jedan monstruozan režim. Monstruozan ne samo zbog nedostatka vizije i neprihvatanja realnosti svetskog okruženja u vođenju zemlje, već i zbog svog kriminalnog karaktera, od čega se normalnom čoveku diže kosa na glavi. Ipak, mi se i danas pravimo da ne znamo ko je mafijaški brutalno ubio Ćuruviju i Stambolića i ko je tada bio ministar informisanja.

Nova demokratska vlast je bila prilično heterogena i krhka, sa nacionalistom u fraku na čelu, kao iznuđenim rešenjem zbog biračkog tela još uvek opijenog lažnim patriotizmom. Lustracija nije izvršena, niti tajne službe prethodnog režima demontirane, pa je to rezultiralo mučkim ubistvom Đinđića, istinskog reformatora srpskog društva, što je sa neskrivenom zluradošću dočekano od gubitnika prethodnog režima. U značajnom delu društva, posebno primitivnom i neobrazovanom, tadašnjim gubitnicima je zamerano što su rat izgubili, a ne zato što su ga vodili.

To mišljenje su bez pogovora sledile i klerikalne strukture dominantne konfesije što su ispraćali na ratište, potpuno zanemarujući ustavom garantovanu sekularnost države.

Frustracije birača zbog izgubljenih teritorija, tajkunskih privatizacija, socijalnog raslojavanja i brzine rešavanja ekonomskih problema uvele su u vlast najpre Miloševićeve sledbenike, da bi im se 2012. trijumfalno pridružili i reciklirani radikali, vođeni instinktom političkog preživljavanja. Prosečan siromašan birač koji slabo pamti, brzo zaboravlja i povodljiv za vlašću, zaluđen je pričom za unutrašnju upotrebu o borbi protiv korupcije prethodnika. Za spoljnu upotrebu, znajući dobro od koga im zavisi opstanak na vlasti, naknadno i bojažljivo je uvedena ukradena priča o evropskom putu. Pripadajuće biračko telo, potpuno neosetljivo na vređanje sopstvene inteligencije, na tu priču je inače potpuno indiferentno, čak bi mu bacanje u zagrljaj majčici Rusiji bilo mnogo razumljivije.

U sledećem izbornom koraku, 2014. godine vlast je samo jače prigrabljena, uvodeći nas u diktaturu jednog čoveka. Ove godine je na obismišljenim izborima vlast i produžena, uz pojavu izvornih radikala ovenčanih haškom slavom svog žilavog gurua. Priča o borbi protiv korupcije nonšalantno je izostavljena u strahu od rezanja grane na kojoj se vlast taman razbaškarila.

Tako se zatvorio krug ovih ratnih jurišnika iz devedesetih, samo sada uz preuzimanje vodeće uloge premundiranih radikala. U drugi plan se našla stranka bez profilisanog karaktera, koja ne mari što ih rodonačelnik opterećuje političkim ubistvima, kao uostalom i njihovog koalicionog partnera.

Sve ovo vreme mladi, pametni i dovoljno hrabri nestrpljivo su odlazili i odlaze ne videvši ovde perspektivu.

Krunsko pitanje našeg opstanka je kako prekinuti ovaj krug i bar generacijama koje dolaze umesto dugove ostaviti zemlju u kojoj mogu pristojno da žive?

Zar se narodu već nisu smučili izbori, redovni, vanredni, prevremeni, kad se kome ćefne da zagrabi više i dublje, ta fingirana demokratija i ta lica politikanata?

Zar ova zemlja umesto ovih jahača apokalipse ne može da iznedri neko novo, vizionarsko lice na političkoj sceni?

Bezrezervna podrška jedinoj svetloj tački minulih izbora, pokretu „Dosta je bilo“ Saše Radulovića, pružila bi nadu za izlazak iz ovog začaranog kruga devedesetih.

Autor je inženjer telekomunikacija iz Zrenjanina

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari