Svakodnevno krvoproliće na ulicama egipatskih gradova gura ovu najmnogoljudniju arapsku zemlju na ivicu građanskog rata. Da li se i kako on može izbeći? Od pada Mubarakovog režima, februara 2011, Egipat se, zapravo, nalazi u konstantnoj „revolucionarnoj uskomešanosti“, koju determinišu politička, ekonomska i društvena nestabilnost.

Političke partije i grupe civilne provenijencije bile su obuzete teškim unutrašnjim protivurečnostima, ostajući duboko raslojene i razjedinjene, nespremne da kapitalizuju elan onog dela stanovništva koje je želelo suštinske promene i koje je na talasu „arapskog proleća“ i izvelo „revoluciju“.

Na drugoj strani, na kreditu od ranijih režima progonjene političke grupacije, Muslimanska braća, i bez velikog udela u obaranju autokratskog režima Hosnija Mubaraka, dolaze na vlast putem prvih slobodnih i demokratskih izbora u egipatskoj istoriji, na koji način i Muhamed Mursi biva izabran za predsednika države. Vrlo brzo, međutim, pokazalo se da ni Mursi ni na brzinu i uz mnogo turbulencija uspostavljena administracija nisu u stanju da se suoče sa nadirućim problemima, pre svega na polju zakonodavstva i reda u zemlji, ali i problemom iscrpljenih deviznih rezervi, strmoglavim padom ključnih ekonomskih sektora, te sve većim nestašicama hrane i energenata.

Muslimanska braća su pokazala posebnu nesposobnost i nespremnost da omoguće minimum političkog konsenzusa sa opozicionim partijama, a u cilju vlastitog efektivnog vladanja zemljom. Mursijevi lični politički potezi doprineli su sve dubljim sumnjama u njegove dugoročne namere, kao i one Muslimanske braće, čiji su predstavnici pokazivali jasnu orijentaciju ka potpunoj islamizaciji u osnovi sekularno opredeljenog Egipta. On je suspendovao ustav, otpustio sudije, penzionisao vojni vrh, pokazao potpuno odsustvo brige za sve učestalije napade na hrišćanske Kopte, već degradirane novim ustavnim uređenjem, a nizom ukaza prigrabio skoro svu vlast u svoje ruke. U poslednjem periodu, nije postojao praktično nijedan ustavni mehanizam koji je mogao da kontroliše Mursijevo sve autoritarnije ponašanje.

U atmosferi velikog narodnog nezadovoljstva i izneverenih nada u Mursija i Muslimansku braću, a usled nemogućnosti pokretanja svojevrsnog „impeachment-a“, društveni pokret Temerud („pobuna“), koji čine uglavnom pripadnici mlade generacije Egipćana, pokrenuo je jedinstvenu masovnu akciju, u kojoj je učestvovalo 20 miliona građana svih segmenata društva, zahtevajući promenu režima, što je bio pretekst da armija svrgne Mursija s vlasti. Privremena vlada je odmah nagovestila brzi povratak ustavnom poretku: promenu i unapređenje Ustava i nove parlamentarne i predsedničke izbore. Kao izlaz iz krize, Muslimanskoj braći je ponuđen nacionalni konsenzus, koji bi uključivao i njihovo učešće u budućoj vlasti. Ovo je odlučno odbijeno, uz zahtev za bezuslovni povratak Mursija na mesto predsednika.

Dalji razvoj događaja je poznat. Muslimanska braća su pokazala da mogu da izvedu „pola nacije“ na ulice Egipta. Time su pokazali i da nisu uzalud sticali iskustvo tokom 85-godišnjeg rada u ilegali. Krvavi sukobi snaga sile i Mursijevih pristalica skoro da garantuju da će se spirala nasilja nastaviti, uz sve veći broj žrtava. Sve to sve bliže vodi ambisu totalnog građanskog rata. Može li se on izbeći i kako izaći iz ove teške krize, možda najteže u savremenoj istoriji egipatskog naroda?

Da bi se to pokušalo, čini se da se pred privremenu egipatsku vladu u ovom trenutku postavljaju bar četiri urgentna zadatka: hitno iznalaženje mera za obezbeđenje reda i mira za sve građane Egipta, što će, najverovatnije, iziskivati dalju primenu snažnih, pa i prinudnih mera radi bezbednosti i mira u narodu, ali uz maksimalno izbegavanje ljudskih žrtava; nastavak napora za političko pomirenje sa Muslimanskom braćom, čime bi se zaustavila eskalacija nasilja i direktni sukob protivnika i pristalica Muhameda Mursija i Muslimanske braće; podsticaj ekonomskim tokovima, zaustavljenim revolucijom 2011. godine, uz pomoć arapskih i međunarodnih finansijskih institucija; obezbeđenje fer i transparentnog procesa unapređenja Ustava i organizacije parlamentarnih i predsedničkih izbora.

Od svega ovoga, najteža bi bila reintegracija Muslimanske braće u takav politički proces. Uzajamno nepoverenje, želja za „naplaćivanjem dugova“ i dugotrajan antagonizam između Muslimanske braće i egipatske armije izgledaju kao nepremostiva prepreka, pogotovo ako Muslimanska braća i dalje budu insistirala na bezuslovnom povratku Mursija, obnovi Ustava baziranog na šerijatskom pravu i vraćanju Sura-Saveta kao vrhovne pravne institucije zemlje. Na rasplet krize svakako će biti od nemalog značaja ponašanje stranog (zapadnog, pre svega, američkog) faktora, koji, inače, ne samo u tragičnim događajima u Egiptu, već od samog početka procesa „arapskog proleća“ prema ovom delu sveta ima ambivalentno i politički gotovo trapavo držanje.

Pre ili kasnije, egipatska kriza će doći do kraja sadašnjeg tamnog tunela, a tada će oni koji ce vladati ovom velikom i značajnom zemljom biti pred ne manje složenim zadatkom: Egipat će morati da razvije mnogo zrelije demokratske institucije i mnogo tolerantniju političku kulturu, što u ovom trenutku liči na „nemoguću misiju“.

Autor je ambasador u penziji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari