Nedavno sam među prijateljima i poznanicima ateistima sproveo anketu – upitao sam ih da li ostavljaju mogućnost, ma i neznatnu, da bog ipak postoji. Nemali broj njih je, iznenadih se, ko iz topa odvratio – ne! Poza samouverenosti je možebiti taktički opravdana u postojećim okolnostima ugrožene sekularnosti. Svejedno, u razmišljanjima i internim razgovorima ateista mora ostati prostora za intelektualnu skrupuloznost.


Iako se bučno zaklinju u nauku i dokazni postupak, u principijelnu sumnju i kritičko preispitivanje, očito je da su ispitanici pojam znanja odveć ležerno uzeli. Zapravo, jednako kao što vernici „znaju“ da bog postoji, te im vera izgleda i nije potrebna, tako i oni podjednako dobro „znaju“ da bog ne postoji! A, strogo uzeto, ni jedni ni drugi ne mogu znati – samo verovati, sa manje ili više potkrepljenja. To, dalje, znači da se, u saznajnom pogledu, svaki ateizam i teizam svodi na agnosticizam, na stanovište da je nemoguće dokazati bilo postojanje bilo nepostojanje boga. Iako i sam držim da više, neuporedivo više stvari govori u prilog nepostojanja boga, te u praktičnom smislu predstavljam ateistu, što podrazumeva da prevashodno mislim, osećam i ponašam se kao da boga nema – svejedno sam agnostik, hteo to ili ne.

Koliko su neozbiljni vernici koji „znaju“ da ima boga, ali, eto, po sopstvenom priznanju „i nisu baš neki vernici“, niti su čitali Bibliju, što je pravi mali psihološki nonsens jer kada bi uistinu verovali da je Biblija božija reč, u dahu bi je valjda pročitali i to ne zato što tako treba, već zato što bi im to bilo najzanimljivije štivo koje uopšte postoji – toliko su neozbiljni i ateisti koji samozadovoljno planduju na naučnoj baštini. I premda ovi vajni zagovornici scijentizma od svekolike nauke mnogo toga ne kapiraju, što je i prirodno, ipak savršeno dobro „znaju“ da su marljivi naučnici pružili odgovor na sva moguća pitanja raspršivši i poslednju našu nedoumicu. Međutim, naučna pitanja nisu sva, a ni najbitnija pitanja koja čoveka mogu zaokupiti.

Sasvim konformistički, i jedni i drugi biraju svojevrsnu mentalnu prečicu, put kojim se takoreći češće ide – a da li je čvrsto tle pronađeno u teističkom ili ateističkom „znanju“, sa stajališta psihičke/egzistencijalne potrebe da se umakne neizvesnosti, sasvim je svejedno. I jedni i drugi su dogmatici, upravo nišči duhom koji su žrtvovali zarad obećane blaženosti.

Neretko, religioznost se žalosno svodi na običaj, bio lični, porodični ili nacionalni – a ovo poslednje posebno karakteriše ovdašnju crkvu ogrezlu u etnofiletizmu – pa ne čudi kako u tolikim vernicima nema dvojbi, preispitivanja, kriza, kao pokretača svakog duhovnog razvoja, s obzirom da se običaj „po običaju“ ne dovodi u sumnju. Isto tako, nema sumnji ni kod tvrdih, navodno beskompromisnih, a zapravo sklerotičnih ateista koji panično proteruju svaku ideju boga iz mentalnog vidokruga. Međutim, to što nema dokaza za postojanje boga ne znači da je svaki govor o bogu besmislen. Naime, religioznost se ne mora posmatrati kao realna transcendencija, gde ideji boga u čovekovoj svesti/duši treba da odgovara stvarni, ekstramentalni bog. Religioznost možemo posmatrati naprosto kao psihičku/egzistencijalnu potrebu za transcendencijom koju i subjektivna ideja boga – recimo, bog mišljen kao savršenstvo duše – u potpunosti zadovoljava. Sa stajališta nauke, napokon, i kategorija slobode ispada krajnje sumnjiva, pa ipak mi neizostavno postuliramo slobodu volje kako bismo sačuvali ljudsko dostojanstvo. Mnogi postupaju slično sa idejom boga.

Nauka, sama po sebi, ne može zasnovati životni smisao, ona ne sugeriše nikakve vrednosti, naprosto jer nije u stanju da načini skok iz „jeste“, koje objašnjava, ka „treba“. Hrišćanstvo, pak, jeste jedan od čovekovih odgovora na izazov osmišljavanja. Ukoliko taj odgovor i odbacimo kao nezadovoljavajuć, kao nedovoljno potkrepljen, kako se i meni samom čini, ostaje imperativ duhovnog samorazvoja na koji valja odgovoriti, zapravo, odgovarati tokom čitavog života.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari