Prvog februarskog dana veliku pažnju na društvenim mrežama pobudila je vest iz jednih dnevnih novina da je troje dece u Srbiji tokom prethodnih nekoliko decenija obolelo od dečje paralize (poliomijelitisa ili skraćeno polija) posle vakcinacije koja je trebalo da ih zaštiti upravo od te pošasti. Mada u osnovi tačna, ova informacija iz više razloga zaslužuje dodatna razjašnjenja.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Razmotrimo činjenice. Polio je bolest koja se nalazi pred globalnim iskorenjivanjem. Moguće je da do kraja ove godine neće više biti novoobolelih, a zasluga za taj izvanredan uspeh zdravstvene službe pripada vakcinaciji. Da nije bilo nje, ogromnom broju paralisanih u svetu (polio je bio najznačajniji pojedinačni uzrok invaliditeta) danas bi se svake godine pridruživalo po 500.000 novih žrtava. Istovremeno, pronalazak takozvanih čeličnih pluća polovinom prošlog stoleća učinio je da preživljavaju potpuno nepokretni, sa izgubljenom funkcijom disanja. NJihov broj se stalno povećavao, pa su u SAD čak i pražnjene fabričke hale kako bi se smeštali bolesnici, čije su noge i glave virile iz tada ogromnih i nezgrapnih mašina.

Jasno je da je u toj situaciji pronalazak vakcine postavljen kao prioritetno pitanje nacionalnog značaja. Otkrivena je bezbedna vakcina sa ubijenim virusima, a zatim nekoliko vakcina sa živim, ali oslabljenim uzročnicima. Prednost je data živoj vakcini nazvanoj po svom pronalazaču, Albertu Brusu Sejbinu (1906 – 1993). Ona se, uz ostale dobre strane, izlučivala stolicom, pa je potiskivala „divlji“ soj virusa polija i dospevala je do drugih ljudi koji su, i ne znajući, tako postajali „vakcinisani“. Sejbinova vakcina je, međutim, imala i jednu manu: na 2,4 miliona vakcinisanih dešavalo se da se u jednom slučaju vakcinalni soj virusa „prozli“, pa da dovede do paraliza. Rizik je bio najveći posle prve doze vakcine (jedan na 750.000), a zanemarljiv pri ponavljanim davanjima (samo jedan na 27 miliona doza).

Odnos rizika i koristi ubedljivo je govorio u prilog vakcinacije, što može da se vidi i na primeru bivše Jugoslavije. U 1960. godini paralizovano je 1.680 osoba, a 94 su podlegle bolesti. Naredne godine, kada je započeta vakcinacija, broj obolelih je opao više nego desetostruko, da bi se potom polio održavao u sve manjoj meri i da bi u Srbiji 1996. godine bio i zvanično eliminisan. Uporedimo sada brojeve. Usled primene Sejbinove vakcine paralizu je možda dobilo 5-6 naše dece (dakle, dvostruko više nego što se pominje sada u štampi). Međutim, bez vakcinacije paralisanih bi verovatno bilo 1.000 puta više, a što je posebno značajno, novooboleli bi se i u budućnosti svake godine merili stotinama ili hiljadama. Računica je jasna. Šta je onda sporno?

Prvo, neosnovano je nazivati opasnom vakcinu koja je donela nemerljivu korist čovečanstvu. Drugo, ne valja što se 28 godina čekalo na sudsku odluku, iako je odmah ustanovljen uzročno-posledični odnos (paralisano dete, koje je poslužilo kao povod za sadašnju raspravu, posle vakcinacije je izlučivalo vakcinalni soj virusa polija). Treće, nema opravdanja da Institut „Torlak“ snosi troškove neželjenih reakcija. Proizvođač bi bio odgovoran da je tržištu ponudio neispravnu vakcinu. U ovom slučaju brigu bi morala da preuzme država koja je (naravno, s pravom!) proglasila obaveznom vakcinaciju protiv polija. U razvijenom svetu postoje kompenzacioni fondovi iz kojih se namiruju žrtve neželjenih postvakcinalnih reakcija. Nema razloga da i kod nas ne bude tako.

*Autor je profesor univerziteta, predsednik Lige za imunizaciju

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari