Pre bilo kakve ocene o generalu Dragoljubu Mihailoviću, gospodin Jelko Kacin bi mogao dosta toga da kaže o sopstvenoj ulozi u tzv. slovenačkom ratu iz 1991, kada je on bio ministar informisanja u Vladi Republike Slovenije, koja je proklamovala državnu nezavisnost i ušla u sukob sa tadašnjom JNA.

Neobično je da izneta ocena dolazi od političara iz zemlje koja je, gotovo u potpunosti, izbrisala sećanje na svoju totalitarnu istoriju iz perioda jugoslovenskog komunizma. Neobično je i da se takva ocena iznosi o oficiru, generalu Mihailoviću, koji je od 1937. do 1939. službovao u Sloveniji (Štab Dravske divizijske oblasti u Ljubljani i komandant 39. pešadijskog puka u Celju) i koji je stalno ulazio u sukob sa vođama nemačke nacionalne manjine, koji su propagirali ideje i politiku Trećeg rajha, a jedna od osnovnih ideja bila je potpuna denacionalizacija Slovenaca.

General Mihailovićnije bio kolaboracionista. Bio je komandant Jugoslovenske vojske u Otadžbini, rojalističkog pokreta otpora, koji su podržavali svi Slovenci koji su ostali verni jugoslovenskoj kruni, o čemu je najdragocenije svedočanstvo ostavio Aleksandar Bajt u svojim memoarima „Bermanov dosije“ i ministar vojni u jugoslovenskoj vladi u emigraciji od 19. januara 1942. do 1. juna 1944. Na poznatom sudskom procesu iz 1946. koji je ponovo predmet spora u bivšoj Jugoslaviji, Mihailovićnije osuđen zbog ratnih zločina. Taj deo optužbe nije usvojen. Optužba nije dokazala ni komandnu, ni ličnu odgovornost generala Mihailovića ni za jedan ratni zločin, iako je taj mit ušao u kolektivno sećanje. Još uvek je na snazi i snažno se pojačava, u skladu sa ideološkim i političkim potrebama, stereotip da je general Mihailović1946. osuđen i zbog genocida počinjenog protiv jugoslovenskih naroda, Hrvata i Muslimana u prvom redu. U pitanju je, čini se, više neznanje nego zla volja, ali se sa time manipuliše i dalje. Mihailovićjeste bio optužen da je „vršio istrebljenja Hrvata i Muslimana pod izgovorom da je to odmazda za pokolje Srba koje su vršile ustaše“, ali se od toga odustalo na kraju sudskog procesa, pa je Mihailoviću ovom delu osuđen zbog „raspirivanja nacionalne i verske mržnje i razdora među narodima Jugoslavije“. Nadam se da ne moram ovom prilikom da podsećam da je u pitanju bio klasičan politički proces koji nije poštovao ni tadašnje pravne norme. O tome postoji zaista brojna naučna literatura, kako u zemlji, tako i u inostranstvu.

Na početku druge decenije 21. veka više je nego uočljivo istrajavanje na održavanju tzv. revolucionarnog, partizanskog mita koji je u novim uslovima, sa delimično izmenjenom matricom, dobio nova obeležja, ali ja zadržao staru suštinu – dogmatsko tumačenje savremene istorije. Partizanski mit je ideološki funkcionalizovan u novim uslovima i služi za svojevrsnu novu reinterpretaciju prošlosti, pa se tumačenje istorijskih događaja iz Drugog svetskog rata vraća u ranu fazu razvoja marksističke istoriografije koja je svojevremeno napustila mnoge postulate koji se sada oživljavaju, što je fenomen koji nije postojao u prethodnim epohama ni u Srbiji ni u Sloveniji.

Aktuelizovana premisa o odbrani antifašizma u Srbiji (i u bivšoj Jugoslaviji) ima za pretpostavku da je Srbija u najvećem delu Drugog svetskog rata, posle sloma ustanka 1941, bila skoro fašistička zemlja, slično kao NDH. To je neodrživo, jer su Srbiju karakterisala dva antifašistička pokreta – revolucionarno-komunistički (partizanski) i monarhistički-ravnogorski (JVUO). Obnavljanje partizanskog mita preko negiranja njegovih tamnih strana ima za cilj da prikrije i pravu prirodu komunističkog pokreta, pre, za vreme i, posebno, posle rata.

Najvažnije pitanje za nas jeste: da li se u Srbiji prošlost može proučavati bez ideološkog i političkog kompleksa, uz punu autonomnost istoričara? Naš odgovor je više negativan nego pozitivan, jer Srbija još uvek nije zrelo i razvijeno društvo. Još uvek je aktuelna podela na „patriote“ i „izdajnike“ i to u oba smera, u zavisnosti od ideja koje se zastupaju i ponuđenih objašnjenja. To je samo dobar pokazatelj nespremnosti da se prihvati pluralizam ideja zbog snažnih relikta totalitarizma.

Autor je naučni savetnik u Institutu za savremenu istoriju iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari