U svom nedavnom intervjuu nedeljniku Vreme ministar obrane Dragan Šutanovac ocenio je da „ozbiljnu studiju o pravim efektima potencijalnog učlanjenja Srbije u NATO treba da radi avangardni deo društva, a to je nevladin sektor i instituti.“


Ovakve procene trebalo bi da rade svi relevantni segmenti društva, pre svega parlament i vlada gde se spoljna politika Srbije artikuliše, kao i nadležna ministarstva, pre svega ministarstva spoljnih poslova. Pitanje članstva u NATO je, a čini se da se to kod nas zaboravlja, pre svega spoljnopolitičko pitanje. EU nema obavezujuću zajedničku spoljnu politiku i upravo zato nema ni obavezujuću zajedničku bezbednosnu i odbrambenu politiku, kao što je to slučaj sa poljoprivredom na primer. Ovo je bitno imati u vidu kada se razmatraju alternative bezbednosnim integracijama i članstvu u NATO. Saradnja sa EU je u svim oblastima u kojima ona sama razvija svoje politike, naravno, nužna i ne bi trebalo da bude upitna ako je članstvo u EU istinska opcija vlasti, ali ona još nije sveobuhvatna zajednička i obavezujuća, to jest funkcionalna politika. Karika koja nedostaje u našoj javnosti, stručnoj i laičkoj, jeste i to kakav je odnos EU i NATO i kakav će on biti u budućnosti. To je jedan od najbitnijih aspekata koji se mora uzeti u obzir prilikom izrade spomenute studije.

Nevladin sektor u Srbiji broji nekoliko hiljada organizacija. Među njima su i udruženja golubara i mnogih drugih koji se ne bave spoljnom i odbrambenom politikom Srbije, pa sve do onih kojima je glavna misija odbrana lika i dela Radovana Karadžića. Instituti u nas mogu biti nezavisni, „nezavisni“ i državni. Neki od njih duboko su kompromitovani u Miloševićevo vreme, u njima nisu izvršene potrebne kadrovske reforme, pa je problematično kao celinu smatrati ih avangardom društva.

Ako pretpostavimo da pod avangardom društva ministar Šutanovac smatra one, ili i one, organizacije koje se dugi niz godina javno zalažu za slobodu pojedinca, zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava, suočavanje sa ratnom prošlošću, nediskriminaciju, demokratsku kontrolu nad oružanim i obaveštajnim strukturama, departizaciju Srbije i njeno okretanje ka političkom zapadu ( što je sve korpus vrednosti koje NATO štiti, a što je taksativno navedeno u NATO osnivačkim dokumentima), bitno ga je podsetiti da su neke od njih, koje mnogi u zemlji i inostranstvu, pa i autor ovih redova, s razlogom smatraju avangardom srpskog društva, generalno antimilitaristički nastrojene poput Žena u crnom. Nekima to nije mandat, kao Fondu za humanitarno pravo, da spomenemo samo te dve. Pitanje je kako takve organizacije vide dosadašnju saradnju sa određenim državnim institucijama, a još veće koliku uopšte imaju mogućnost da s njima ozbiljnije sarađuju ubuduće.

Očit je trend da neke druge, „mirnije“, nesumnjivo ugledne organizacije, koje deluju u oblastima gde nema toliko nesklada o poželjnom vrednosnom sistemu, dubini reformi i u tome kako ciljeve ostvariti, poput socijale, omladine i prosvete pa i EU integracija, sa državom mnogo bolje sarađuju. No, to se odnosi i na niz nevladinih organizacija, koje su to samo pro forme, a u suštini promovišu i realizuju aktuelnu politiku Ministarstva spoljnih poslova, kabineta predsednika ili najčešće određene političke stranke, zbog čega imaju privilegovan status i netransparentnu poziciju finansiranja i mandata. Zauzvrat, one nemaju nezavisne procene o budućnosti Kosova, NATO pogrešno svode na Partnerstvo za mir, ćute o neispunjavanju preostalih obaveza prema Hagu i „ne mešaju se u kadrovsku politiku vojske“.

Samo Ministarstvo odbrane pokazalo je do sada kolebljivu ili pro forme spremnost da sarađuje sa nezavisnim i stručnim organizacijama koje se bave pitanjima bezbednosti, ljudskih prava, odbrane i spoljne politike. Još manje interesovanja država pokazuju za saradnju sa organizacijama koje otvaraju i teme još osetljivije od saradnje sa NATO, poput razloga pogibija vojnika i civila nastradalih tokom rata sa NATO kao i u mirnodopskom periodu.

Period pred nama pokazaće na koga je tačno ministar Šutanovac mislio. Dosadašnje iskustvo ostavlja prostora za zebnju da se poziv odnosi na akademije i savete sa kojima Ministarstvo sarađuje vrlo intenzivno. S njima je, na primer, simulirao prošlogodišnju javnu raspravu povodom usvajanja spomenutih strateških dokumenata. Moguće je da se poziv odnosi i na neke još nepostojeće organizacije koje će se osnovati pro forme, a u kojima će sedeti već probrani kadar.

Razloga za brigu da će upravo to biti slučaj ima i zato što zapadna međunarodna zajednica, pritisnuta svojim potrebama oko popunjavanja trupa, spušta standarde i očekivanja vezana za suštinsku reformu snaga i službi i njihov položaj u odnosu na parlament, a zadovoljava se alternativom – postojećim podobnim kadrovskim rešenjima i njima bliskim organizacijama. Otud i sve očitiji zajednički plan da se ekonomija forsira kao glavni argument za ulazak u NATO, o čemu svedoči i spomenuti intervju. Taj plan ima jedan još nepovoljniji element – da se zaboravi prošlost i okrene budućnosti, što je mantra većine NATO zvaničnika kad govore o saradnji sa Srbijom, a izazvana mahom situacijom u kojoj neke zemlje koje su i članice NATO i EU nisu priznale nezavisnost Kosova. To svakako nije sistemski pristup evroatlantizaciji Srbije, već uvođenje Srbije u NATO na mala vrata, bez potrebnih reformi, koje bi u stvari same po sebi trebalo da budu glavna dobit Srbije od ulaska u NATO. Suštinski avangardni potezi, koje mora da uradi država a ne civilni sektor, jesu da se uhapsi Ratko Mladić, rasvetli ko ga je, kako i sa kojim resursima štitio, pohapse svi odgovorni za masovne grobnice civila sa Kosova, javnosti kaže zašto smo tačno bili uz sukobu sa NATO, te da se usvoji realnija državna politika o Kosovu, jer će nas postojeća udaljiti i od EU a ne samo od NATO. Ministar Šutanovac je inače i aktivni visoki funkcioner Demokratske stranke, koja bi u ovome morala da prednjači. Avangardni civilni sektor može se iskreno zalagati za dubinske reforme i pripremati teren kao što je i do sada radio bez obzira na težinu izazova i razumevanja javnosti i države.

Autorka je direktorka Centra za evroatlantske studije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari