U društvu koje je usled dužeg perioda neprosvećenosti i siromaštva, velikih ambicija i sklonosti da se posao otaljava, kad može izbegava, vremenom dolazi do potpune vrednosne i moralne dezorijentacije. Kod pojedinaca se ova dezorijentacija manifestuje u želji i težnji za komfornim životom i luksuzom, uz težnju da što manje rade.


Međutim, problem je u tome što je u loše organizovanim društvima i državama ova (inače negativna) tendencija ostvariva. Ostvariva je jer ma koliko u nekom društvu vladala osrednjost i pad moralnih vrednosti, uvek ima onih koji ne pripadaju toj grupi i koji uprkos iskušenjima ostaju na uskoj, ali ispravnoj stazi. Oni su ti koji stvaraju novu vrednost, koji održavaju ceo sistem u kakvom-takvom održivom stanju. I od njih se kroz redistributivnu ulogu države uzima dobar deo te vrednosti, koji se sliva u javne budžete i iz kojih se održava rasklimatani sistem.

Upravo javni budžet ili tačnije kontrola i sve procedure koje su u vezi sa njim jeste mesto oko koga postoji jedina prava društvena borba i podela. U Srbiji (osim deklarativno i u traktatima) u praksi i svakodnevnom radu i životu ne postoje ni levičari ni desničari, ni patriote ni izdajnici, ni socijaldemokratija, ni konzervativni liberalizam… Postoji univerzalna podela i jedina istinska opozicija. To su oni koji u datom trenutku upravljaju nekim budžetom i oni koji imaju tendenciju da u budućnosti preuzmu tu ulogu.

Vladajuća garnitura u državi, ali i u svim javnim ili kolektivnim ustanovama ili organizacijama (dakle u javnim preduzećima, državnim fakultetima, zdravstvenim ustanovama…) koja u krajnjoj instanci upravlja i budžetom, ipak posle određenog broja godina (najčešće 4 ili 5, negde uz mogućnost reizbora) zbog propisa ne može više da ostane na toj poziciji. I tada na scenu stupaju tri moguća scenarija.

U prvom, naslednici će biti oni koji su već tokom proteklih godina bili miljenici prethodne garniture i uživaoci raznih beneficija. Ako oni dođu na vlast, ostaje sve kako je bilo, pa i oni prethodni nastavljaju da uživaju. Druga, opasnija situacija, jeste kada nova grupa koja želi da postane vlast u nekoj organizaciji obećava da će prekinuti sa praksom arčenja sredstava, netransparentnog trošenja (čitaj lopovluka). Ipak, da bi povećala svoje šanse za pobedu i prihvatanje, ali i „zbog mira u kući“ obećavaju prethodnim nosiocima vlasti da neće proveravati njihove ranije rabote, niti pokretati sudske procese. Konačno, treći i najopasniji scenario za prethodne jeste kada novi obećavaju novi način upravljanja budžetom, transparentno, legalno, domaćinski i kada traže obračun sa starim vlastima i njihovo izvođenje pred lice pravde. Tada nastaju pravi mali ratovi!

Ovde nije reč samo o državi ili lokalnim samoupravama. Štaviše, ponašajući profil i etički kod prosečnog srpskog političara asocira da je ovo za očekivati. Međutim, zabrinjavajuće jeste to što se isti ovi scenariji javljaju i na fakultetima, naučnim institutima, i uopšte među ljudima, gde bismo to najmanje očekivali. Dešava se da ljudi koji istražuju i uče druge, pišu ili javno govore o principima kao što su legalnost, demokratičnost, moralnost, u svom svakodnevnom radu gledaju i vide suprotno u odnosu na ono što govore, ali da ne reaguju. U gorem slučaju i sami čine suprotno. Propisi naravno postoje, ali, naravno, oni se uvek odnose na neke druge – u našem slučaju izgleda da ih se ne treba „držati kao pijan plota“. O posledicama ovakvog poslovanja ne treba mnogo raspravljati. Možemo misliti samo kakva se negativna selekcija dešava i kakvi su međuljudski odnosi kada vladajuća garnitura forsira samo one u kojima vide kontinuitet i nastavak njihovih (anti)aktivnosti i (anti)politike, umesto zalaganja na svom poslu, usavršavanja i postignute rezultate.

Politika i država kao celina predstavljaju skup manjih organizacija i grupa. Oni predstavljaju izdanak i refleksiju svih nas kao naroda i našeg odnosa prema sopstvenom radu i neposrednom radnom okruženju. Ako se propis ne poštuje u sopstvenoj kući, ako se nekorektno odnosimo prema kolegi, posledično tome i u većoj kući (državi) isto to će se dešavati, samo u još većoj meri i sa pogubnijim posledicama. I posle svega, kakvi su ovde scenariji mogući, ima li leka takvoj pojavi?

Moguće su dve opcije. Prva je nastavak ovog što imamo, što će voditi daljoj dekadenciji i konačno nestanku naroda i države u budućnosti. Istorija je puna takvih primera. Druga mogućnost jeste zaustavljanje negativnog toka i vraćanje na pravu stazu. Taj posao nije lak, ali jezgro problema su javni budžeti i oni koji upravljaju novcem koji nisu zaradili, već im je povereno da upravljaju u ime onih koji su ga zaradili. Ljudska priroda je takva da ako nema određenih kontrolnih mehanizama, taj novac će vrlo verovatno biti zloupotrebljen.

Najvažniji kontrolni mehanizam jeste transparentnost. Suprotan princip ovome i izraz koji treba proterati iz javnog sektora jesu razne poslovne tajne. Tu su i informacije od javnog značaja. Dalje, važno je dosledno generalno poštovanje pravila i propisa, a posebno onih koji se odnose na javne finansije. Tu je izuzetno važno da se na ovom principu insistira u svakoj organizaciji. Da li će rukovodstvo partije koje krije partijski budžet od svojih stranačkih kolega drugačije postupati ako dođe na vlast? Da li će, npr. profesor univerziteta, koji je na funkciji dekana koji zloupotrebljava sredstva, drugačije da se ponaša ako bude pozvan na neku javnu funkciju (recimo u neko ministarstvo). U vezi s tim treba istaći ne samo odgovornost neposrednih izvršilaca već i onih koji sve to znaju i vide, ali ćute.

Konačno, kada je reč o rešavanju ovog problema u Srbiji, postoji još jedan efikasan lek – da budžeti budu što manji i da je što manje države i vlasti (u smislu neposredne nadležnosti), gde god je to moguće. Brojni su reformski procesi koji mogu dovesti do toga: deregulacija, privatizacija, standardizacija, kontrolna uloga vlasti umesto neposrednog realizatora javnih poslova…

Autor je prodekan na Fakultetu za evropske pravno-političke studije, Novi Sad

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari