Da mu je „koleginica Valtner“ kojim slučajem bila „na dohvat ruke za komentar“, vjerojatno g. Cvetićanin ne bi moje prezime stavljao u naslov svoje kolumne u „Groznici“. Ovako, „kolega Huber je rekao da neka Žigmanov ide“, izjava mi je nenadano objavljena „na četvrtoj strani“, a prezime mi se zadesilo nekoliko dana kasnije u Cvetićaninovoj kolumni.
p { margin-bottom: 0.25cm; line-height: 120%; }
Slično kao što se i ime Poncija Pilata našlo u Vjerovanju, dakle slučajno. No, slučaj „Žigmanov“ nije meritum već tek povod. Ovdje je prije svega riječ o percepciji i razumijevanju manjinske ili još bolje problematike hrvatske zajednice u Srbiji.
Kao prvo, Cvetićanin u autoritarnom maniru olako karakterizira moj istup kao „nefer“ te uvrijeđeno odbacuje uopće i mogućnost prigovaranja. Ako je tomu tako, onda uistinu ne bi trebalo dalje voditi razgovore… Pa ipak, moju tvrdnju o Radivoju Cvetićaninu kao veleposlaniku („bio je uveliko posvećen pitanju srpske zajednice u Hrvatskoj, a ni na jedan skup ili drugi događaj u Hrvatskoj koji su organizirali građani Srbije hrvatske nacionalnosti nije došao niti je očitovao bilo kakav interes“), ne opovrgava činjenicama, već kazuje kako ima „živih Hrvata“ koji mogu „posvedočiti o pažnji s kojom“ je „pratio njihov položaj“.
Međutim, mene zanimaju posljedice te i takve „pažnje“ – koliki se broj prognanih Hrvata vratio, što je učinjeno glede kažnjavanja onih koji su činili zločine nad njima, kako su riješena njihova imovinska pitanja, zašto u vrijeme njegova veleposlanikovanja nisu tiskani udžbenici za nastavu na hrvatskome, koliko je novca izdvojeno za zaštitu hrvatske materijalne kulturne baštine u Srbiji, što je učinio na zaštiti građana hrvatske nacionalnosti u Srbiji nakon što je Hrvatska u trećem mjesecu 2008. priznala Kosovo, zašto je članak 9. Međudržavnog sporazuma ostao mrtvo slovo na papiru u Srbiji?
U njemu je suština problema o kojemu sam bio pitan! Tamo stoji: potpisnice će „omogućiti sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u donošenju odluka koje se odnose na njihova prava i položaj na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini u Republici Hrvatskoj, odnosno na lokalnoj, pokrajinskoj, republičkoj i razini Državne Zajednice Srbije i Crne Gore, omogućavajući osnivanje političkih stranaka i sudjelovanje u predstavničkim i izvršnim tijelima na način da će unutarnjim zakonodavstvom osigurati: a) zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima na lokalnoj razini, b) zastupljenost u predstavničkim tijelima na regionalnoj i državnoj razini u Republici Hrvatskoj, odnosno na pokrajinskoj, republičkoj i razini Državne Zajednice Srbije i Crne Gore“. Pametnome dosta! Ali za svaki slučaj, potcrtavam da citirani čl. 9. jasno govori o „obezbeđivanju“ parlamentarne zastupljenosti, a to svakako nije tzv. „prirodni prag“!
I o tomu se, među ostalim, intenzivno na svakoj sjednici međuvladinog Mješovitog odbora, koje se istina sazivaju veoma rijetko, još uvijek raspravlja, jer Srbija ne provodi, bez obzira što o tomu mislio sudionik prvih sjednica g. Cvetićanin, ono što je Sporazumom prihvatila. Od 2011. godine sam član toga odbora te o tomu mogu svjedočiti. Istine radi treba reći kako g. Cvetićanin više nije, a nakon što je prestao biti veleposlanik, u javnosti očitovao nikakav interes ne samo za njegov rad nego i za položaj hrvatske zajednice u Srbiji. No, nije problem toliko njegovo uzgredno i incidentalno bavljenje manjinskim pitanjem – problem Srbije jest to što se njime nitko sustavno i ozbiljno ne bavi niti se na taj način o tomu i govori…
Inače, ne trebate g. Cvetićanin previše brinuti i nadmeno mi docirati – posvećen sam i Akcionom planu Vlade i pregovorima o poglavlju 23. i više nego što je potrebno, budući da je izrada njegova nacrta i usvajanje bilo i te kako farsično. Javnost ni o tomu nije bila upoznata. Zašto ste opet šutjeli?
Autor je predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
