Odgovor na pitanje iz naslova, ukoliko bude odštampan u novinama, sam po sebi predstavlja paradoks. Paradoks je, međutim, nešto na šta smo se, valjda, za poslednjih dvadesetak godina prilično navikli.

U stvari, osećam potrebu da na ovaj način odgovorim mnogim prijateljima i poznanicima koji mi često postavljaju to pitanje. Najčešće se izvlačim na vreme i zauzetost.

Pre nekih nedelju dana sreo sam na raskopanom Bulevaru (kralja Aleksandra, ranije Revolucije) Vladimira Mijanovića, poznatijeg kao Vlada Revolucija. Žuri peške prema Cvetku. Vlada se Ovde vratio pre oko dve godine. Živeo u Americi duže od dvadeset i pet godina bez ijednog papira. U Americi mu ostalo troje dece. Pitam ga da li ima adresu, a on mi kao Pitija: adresu nemam, što znači da sam nigde i svugde. Onda Vlada pita mene: zar ti se ne čini da je oko nas ona ista Služba koja je i u naše vreme vladala? Zar ne vodi Služba ne samo tajkune i državu nego i nevladine organizacije? Oko tajkuna sam se složio, s tim da više ne znam ko koga vodi i ko kome služi, što se Vlade tiče, ona je po svojoj prirodi srasla sa Službom. Samo mi je malo čudno bilo to oko nevladinih organizacija, jer ih ima veoma mnogo i veoma različitih.

Vlada se sve vreme okretao oko sebe kao da i tog časa neko vreba i prati šta radimo i o čemu pričamo. Onda mi otkri tajnu svoga puta. Krenuo u jednu radnju na Bulevaru gde se prodaju lepljive trake u raznim bojama. Hoće da kupi nekoliko koturova traka i da ih pokloni ljudima koji brane Poslednji Platan na Bulevaru, onaj kod Jagićeve. – Oni su tako sami, kaže Vlada. Nema nijedne nevladine organizacije da stane sa njima. – A znaš li koliko je platan plemenito drvo? Od njega se prave kundaci!

Onda pokušam da ga ohrabrim da će verovatno poštedeti Poslednji Platan jer se podiglo dosta buke oko njega. Vlada odmahne rukom: mogu da ga iseku kad hoće, nema ko da ga brani osim ljudi koji se tamo okupljaju. (U petak, 25. juna, isekli su i Poslednji Platan. Osvanula je kratka vest o neophodnosti tog čina. Možda je to zaista bilo neophodno, ali zašto to nisu odmah rekli već su odložili akciju do „prave“ prilike – kad prestane medijski interes za ovu akciju.)

Kad su sekli platane i vodili besomučnu kampanju o tome koliko je ovo drveće bolesno i koliko ugrožava bezbednost građana nisam rekao ni reč, niti napisao jedno slovo. Obišao sam poprište borbe protiv bolesnog i opasnog drveća i od par stotina stabala video samo dva šuplja i bolesna. Neobična crvena piljevina od pobijenog drveća nije se dugo zadržala. Sečenje i uklanjanje tragova bilo je ekspresno. U isto vreme na televizijama smo mogli da vidimo samo ostatke nekoliko bolesnih stabala. U novinama, osim pisama čitalaca nijedan novinarski tekst koji bi bar doveo u sumnju brzinu i opravdanost cele akcije. Na televiziji potpuni muk. Ako je seča drvoreda i rekonkstrukcija saobraćajnica angažovala toliki marketing i kontrolu medija, šta će se desiti ako se budu donosile odluke od zaista dalekosežnog značaja. Nisam, međutim, zbog osećanja usamljenosti i bespomoćnosti odustao od pisanja o svemu ovome. Pisao sam i govorio u vreme kada sam bio daleko bespomoćniji protiv svega i svačega. A sada?

Nije u pitanju samo to strašno osećanje tihog očajanja, kombinacija starenja, usamljenosti i bespomoćnosti, već nešto mnogo teže: strah da bi moje angažovanje moglo da dovede u opasnost poslove preduzeća na čijem sam čelu. Nije ista odgovornost za sebe i za svoju porodicu kao i odgovornost za pedesetak ljudi i njihovih porodica. Ne smem da se poigravam sa Službom ma kako ona danas izgledala.

Vlada Revolucija naravno greši. Nije u pitanju Služba iz vremena Aleksandra Rankovića ili Jovice Stanišića. Nema više ni izvršnih sekretara, ni partijskih ukora pred isključenje. Umesto svega toga: marketing. Onaj ko kontroliše marketing taj kontroliše i medije. Kad mi urednik jednih velikih novina kaže da dve agencije kontrolišu preko sedamdeset odsto oglasnog prostora njegovih novina i da on nije u mogućnosti da pokreće teme koje bi bile kritične prema vlasti i pojedinim političkim strankama, jer to može da ga košta gubitka zarade od oglasa, onda mi je jasno da je moja lična potreba da reagujem na neke stvari potpuno besmislena. Kada se u društvu stvori takva ravnoteža straha, korupcije i kontrole, onda je individualna pobuna preko medija pre odraz panike i očajanja nego stvarni otpor.

Za poslednjih sedam-osam godina bio sam svedok tolikim nameštenim tenderima, izložen prostakluku i aroganciji raznih stranačkih apartčika, zaprepašćujućem neznanju funkcionera, o podlosti i drugim manifestacijama poslovne sposobnosti da i ne govorim, da mi je muka od svakog ubeđivanja i raspravljanja o društvu u kojem živimo. Svi mi, normalni i pristojni ljudi, danas smo taoci partijsko-oligarhijske vlasti koja je naše živote isparcelisala po svim šavovima – vertikalno po ministarstvima, horizontalno po lokalnim upravama.

Priče o nacionalnim interesima: od onih „najkrupnijih“ – teritorijalnih, pa do onih „sitnih“ – vezanih za ekologiju i očuvanje baštine, samo su zgodni povodi da bi se realizovao stranački reket, pre svega preko raznih prijateljskih firmi i agencija. Ne vidim da mogu išta korisno i novo da napišem na tu temu. A kad ne možete da pišete o ključnim temama, zašto biste pisali o prolaznosti života i proleću u Beogradu. Nikada nisam doživljavao pisanje kao terapiju.

Još uvek vidim leđa Vlade Revolucije. On žuri teran svojom opsesijom da pomogne ljudima koji brane Poslednji Platan na Bulevaru. Možda su platani stvarno morali da se poseku. Nisam stručnjak za šumarstvo, ni za saobraćaj. Ali način na koji se ta odluka sprovela, a još više kako je prošla u medijima i u nevladinom sektoru, govori mi veoma mnogo o današnjoj Srbiji.

Bojim se da će tolika koncentracija moći, praćena ličnim sebičnim interesima nekoliko stotina familija, odvesti ovu zemlju ne samo daleko od Evrope nego i od svake ideje pristojnog i civilizovanog života. U međuvremenu je u ovom delu Zvezdare Parking servis brže-bolje uveo parking zonu, iako je Bulevar još daleko od završetka. To znači da građani koji stanuju na Bulevaru moraju da se parkiraju u susednim ulicama koje su odavno zakrčene. Toliko o brizi Grada i opštine Zvezdara za svoje građane. Nisam primetio da je to neko na nekom mediju prokomentarisao. A i što bi kad je sve svejedno.

Vlada ostario, sede kose i brade, još uvek visok i mršav, stalno na oprezu, kao Poslednji Mohikanac, brzo plete prema Cvetku. To će mi se urezati u dušu kao beleg vremena u kojem je sve bilo beznačajno i ništavno osim krupnih, patetičnih reči o nacionalnim interesima. I kad su se neki definitivno nepristojno obogatili.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari