Imao sam nesvakidašnju sreću da se na moj tekst „Fenomen Kiš: blažen među ženama“ pojave čak dva komentara… U mom omiljenom listu oglasile su se i autorka knjige (za neupućene: „davačica“ intervjua) i „intervjuerka“ – glavama i štiklama. Elem, da su dotične dame tako ozbiljno shvatale i intervju koji su napravile, verovatno redove koji slede ne biste morali ni da čitate. Ali, nije izgleda svima jasno da intervju predstavlja ozbiljnu žurnalističko-literarnu formu, sa svim posledicama za izrečeno, makar i uz kaficu, tri godine posle izlaska knjige. Zato verujem da je dobar znak lepog vaspitanja, tako često osporavanog u ove dve paškvile, da neveštim pisanijima presvučenim u akutne napade hronične isključivosti i ja pružim svoj skromni doprinos.


Svaka ozbiljna polemika, ako se dobro sećam, podrazumeva obavezujući izostanak argumentacije „ad hominem“; s obzirom na to da spomenuti tekstovi „vrve“ od ovakvih „činjenica“, red je da istine radi – najpre to ispravimo.

Ne, nisam „menadžer srpske književnosti“ zato što sam uveren da danas baš svako može to da bude… Deo moje biografije je tačan, mada izvučen iz konteksta sa mog sajta za sputumolike potrebe „rodnokorektnog“ pamfleta protiv skrušene malenkosti „SS“; ali, da bi CV bio potpun, neophodno je dodati i plemićki grb; tek ovako moj narcizam biva delimično utoljen… Malo sam robijao onih tragičnih devedesetih; ako me nisu tada ućutkali „žbiri vunenih vremena“, neće ni četvrtargumentovana sočinjenija, bez brige… Hvala Bogu da „Var“ nije moj jedini roman; uskoro izlazi i zbirka nagrađenih priča „Tačke topljenja“ i knjiga eseja „Osnovana sumnja“; novi roman čeka jesen… Za razliku od knjiga (i naručenih intervjua) koje neko plaća – ah, ta razotkrivajuća podsvest – „Var“ je preveden o trošku mog češkog izdavača; postoje čak i rukopisi koji se objavljuju, a nisu deo nikakvog naručenog „projekta“, verovali ili ne… Kao što sam još za prvi roman „Krvoslednici“ sada već daleke 2003. godine dobio honorar, tako sam dobio novac i za ustupanje prava stranom izdavaču. Neverovatno, ali istinito: postoje knjige koje se čitaju ne samo po službenoj dužnosti ili kao deo obavezne literature.

Lepo vaspitanje nagoni autora ovih redova da na većinu komentara – u e-izdanju „Danasa“ – pruži i lepo vaspitane odgovore; čak i kada me jedni komentatori „upućuju“ da se ugledam na Basaru, čoveka ni krivog ni dužnog u celoj ovoj priči, a drugi mi zameraju „plitko basarijanstvo“. Štaviše, kulturan komentar traži odgovore i onda kada me pobrkaju sa drugim Sašom Stojanovićem, Lavom, za koga me vezuje samo poznanstvo i isti zavičaj. Ali, odgovore traže i drugačije intonirani komentari, poput tekstova „Narcizam i autocenzura“ i „Osionost mačo mejnstrima“, pod uslovom da iz dotičnih pamfleta izostavimo opskurne delove koji se bave neduhovitim poigravanjima inicijalima na koja bih i ja mogao da odgovorim pretvarajući svoje neistomišljenice u, recimo, „bla, bla, TRuć“ ili „RoNdanje“… Ali ne, to bi samo značilo da ličim na njih; a toliko čak ni ja nisam grešan.

Svaka „združena taktička vežba“ poput ove – podrazumeva i „definisanog neprijatelja“ i „odgovarajući poligon“; na nesreću, ovde se radi o paškvilantima-trećepozivcima koji kidišu na dobro branjenu literarnu fortifikaciju. Pravi problem nastaje kada se – u nedostatku prave argumentacije već otrcana feministička kvaziargumentacija i jadno pozivanje na „holokaust“ ili „SS“ upotrebe u polemici o Kišovom delu: Kiš je verovatno poslednji čovek uz čije bi se ime u bilo kom kontekstu, makar i u jalovoj polemici koja dotiče njegov opus mogla vezati ova dva pojma. Međutim, ova takozvana feministička, ali zato nesumnjiva uspaljenost – oličena u veleumnim konkluzijama „treba se malo rugati Kišovoj mačo poziciji“, između ostalog i zato što su „Saveti mladom piscu“ upućeni čitaocu muškog roda, ili „povest maskuliniteta presudno određuje Kišov opus, u kome on iznova konstituiše falocentričku priču srpske kulture“, ne poznaje granice. Na prethodne pojmove sa nepodnošljivom lakoćom banalizovanog sifražetizma tako fino lepi i „fašizam“: to prosto ide samo od sebe…

Elem, ovako vulgarizovani feminizam namerno zamenjuje „rodnu osetljivost“ rodnom isključivošću… A to je – ako se ja pitam – jedna od prvih odlika svakog fašizma, kakav god „rodni“ predznak stajao ispred. I nije potrebno neko dubokoumno citiranje „ex cathedra“ da bi se takav zaključak logički podupro. Osim možda onog Bodrijarovog (esej: „O zavođenju“), koji tvrdi da je feminizam ukrao od ženskog roda ono što je komunizam drpio od radničke klase: oštricu „borbe“. Ili „rodno osetljivog“ saveta koji majka feministkinja daje svojoj ćerki: „Ako ti nekada bude teško u životu, obrati se Bogu… I ONA će ti pomoći!“

Izbegavajući da nam daju odgovore zašto su – posle pune tri godine od izlaženja knjige – rešile da se sad malo intervjuišu, „odgovaračice“ na moju kolumnu (eto moje rodne korektnosti ponovo na delu) učiniće apsolutno sve, osim da nam objasne zašto su baš delo Danila Kiša izabrale za „poligon“ smešnih manifestacija svojih otužnih frustracija; u poznatoj taktici „kiša oko Kragujevca“ izbacile su svoj jed i na poštovaoce Hamsunovog i Selinovog dela. Ako je „ćutanje“ uspelo da delimično pokopa književnost Mihaila Lalića i Dragiše Vasića – „politički nekorektnu“, naravno – da li to znači da će zarazni gnev velikih boginja feminizma uskoro biti uperen i ka Milošu Crnjanskom i Ivi Andriću. Prvi počinje ratnu reportažu o Frankovom osvajanju jednog španskog grada rečenicom „Danas je NAŠA vojska zauzela Š…Ć“, drugi piše hvalospeve Gabrijelu D’Anunciju; da ne računamo „diplomatske aktivnosti“… Neće, naravno! I ne treba! U svakog poštovanja vredne – ali i etablirane – veličine se ne dira; to razume čak i dubl nazovi feministkinja. Ali će zato Danilo Kiš – uvek i iznova – biti moneta za potkusurivanje: posle orkestriranih ideoloških, „stilskih“ i inih napada iz ne tako daleke prošlosti, evo nama još jedne krajnje proizvoljne interpretacije Kišovog opusa.

Ne slažem se da ikoga treba ućutkivati; ali se zato i te kako slažem sa autocenzurom: jer, da je iste bilo makar u tragovima – uz obuzdavanje nedohranjene sujete – ne verujem da bi ikome pala na pamet besmislica tipa da „kompeticija između pisaca i plemića (bojara) ne samo da je muška, već pretvara pisca u političko biće“. Razlike i sličnosti između poetike i politike davno su – i mnogo bolje i preciznije – već dali pametnije i pametniji, ne zahtevajući nikakvu grupnu podršku; kada neko pristane na žitko blato kolektiviteta – na šta god se isti odazivao – prinuđen je da se, zadovoljno češući leđa saborkinje (femininum od: saborac), složi i sa manjim ili većim gubitkom dragocene individualnosti. Međutim, lažnofeministički kišobran ovog puta nije dovoljno veliki da bi pokrio baš svaki „biser“ analize sa unapred definisanim krajnjim rezultatom. Tačnije, baš ništa ne može da sakrije očiglednu grupnu isključivost koja prosto vrišti iz svakog pitanja i odgovora ovog nazoviintervjua. Nije valjda da poštovane dame očekuju da njima verujem na reč, a ne Kišovim rečenicama?

Eto moje greške koju priznajem: do sada sam izgleda živeo u teškoj zabludi da ili jesi ili nisi Njegovo Veličanstvo Čitalac; da prirodni zakoni žene čine ženama a muškarce takvima kakvi jesu, i da ljubav od njih stvara ono veliko Jedno; i u „pogrešnom“ uverenju da su sve ostale podele „veštačkije“ od osmomartovskih plastičnih karanfila. Međutim, hrabra komentatorka se neće libiti ni da iskoristi moto kineske Kulturne revolucije: „neka cveta hiljadu cvetova“, izostavljajući da mu pridoda i krvavi nastavak koji se nažalost obistinio: „… a onda im posecimo glave“. E, ovakav autogol odavno nisam video; čak ni u beton-ligi…

Ćutanje možda jeste jedan od vidova likvidacije; pretpostavljam da je razlog objavljivanja intervjua o knjizi staroj tri godine i taj da se zagluši tišina koja je, jelte, postala nepodnošljiva za nežne autorske uši; nije to lako izdržati. Nemam ništa protiv „buke“ ovakve vrste; naprotiv, držim se poslovice o majkama koje detetu daju sisu tek kada dojenče zapišti. Ali, to ne znači da treba zaboraviti epitaf Branka Miljkovića o prejakoj reči koja ubija. Jer, ništa manje likvidatorski „efikasna“ nije ni diletantska dekontekstualizacija, sakrivena ispod maske „novog i drugačijeg“ čitanja. Koje je sledeće „genijalno“ učitavanje? Fudbalsko ili ribolovačko? I njih ima po pola planete, ako se ne varam, ali im to ne daje za pravo da pišu baš svašta… Elem, do sada Kiša nisu napadali još jedino biciklisti i poštari; u stvari, za odsek velosipedista nisam baš siguran, a možda se i PTT radenici uvređeno prepoznaju kao „dostavljači“… Studija ili intervju – pitanje je sad!

Kišovo delo je tu, pred nama, a Kiša odavno nema da na ovakve besmislene intervjue i ekstatične komentare odgovori na svoj način. To ne znači da, zbog njegovog preranog odsustva sa poprišta borbe za zdrav razum, baš svaki nonsens treba muški prećutati…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari