Uskrs je naš najveći praznik i najveći događaj u hrišćanstvu. Događaj nad događajima i osnov svim zbivanjima u životu crkve.To je najbolje izrazio apostol Pavle u svojoj poslanici Korićanima: ako Hristos ne usta – mislio je na vaskrsenje, onda je prazna naša propoved, a prazna je i vera vaša. U tim rečima apostola Pavla je sav smisao praznika Hristovog vaskrsenja. Ono je osnovna istina i centralna dogma u hrišćanskoj dogmatici: Hristos je i sam vaskrnuo ne sebe radi nego da pokaže naš put, i ono što nama predstoji, radi čega i jesmo u ovom životu, a to je da smo nosioci i sledbenici večnoga, besmrtnoga života. Smisao i kruna Hristovog dolaska na svet i čitavoga njegovog dela je njegovo vaskrsenje, u kojem je i tajna našega vaskrsenja, kaže patrijarh srpski Irinej.


Razgovor za Uskršni dodatak Danasa radimo u Vladičanskom domu u Nišu, gde patrijarh obeležava svoju krsnu slavu, Cveti. Kaže da će i drugog dana Uskrsa biti u Nišu, u Crkvi svetoga cara Konstantina i carice Jelene, nakon što prethodnog dana bude služio uskršnju liturgiju u Sabornoj crkvi u Beogradu, a „njegov vikar“ – ponoćnu liturgiju u Hramu Svetog Save. Ipak, saopštava da će na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, zakazanom za 16. maj, „najverovatnije“ prestati da bude i episkop niški. I beogradska i niška eparhija su velike i „traže celog čoveka“. – A što bi rekao naš narod: jedna vrana ne može na dva koca. Možda može samo neko vreme, kaže.

Ove godine pripadnici Pravoslavne i Rimokatoličke crkve proslavljaju Uskrs istog dana. Vidite li u tome ikakvu simboliku?

– Reč je o datumskom podudaranju i astronomskim uslovima za određivanje praznika. Prvi vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine regulisao je način izračunavanja dana Vaskrsa. Postavio je tri znaka kako se određuje Vaskrs – pre jevrejske Pashe, pun mesec i prolećna ravnodnevnica. To su zakonitosti na osnovu kojih se određuje pravoslavni Vaskrs i one su jedinstvene za celu Pravoslavnu crkvu, dok katolici imaju neki drugi način za određivanje. Ipak, često dođe do podudaranja ovog praznika, kao što će to biti i ove godine.

Kada se u jednoj rečenici pomenu pravoslavna i katolička crkva nekako odmah „iskrsne“ i pitanje ekumenizma. Utisak je, međutim, da većina i ne zna šta je ekumenizam i u čemu je suština polemike o njemu.

– Dobro ste primetili. Ekumenizam znači vaseljena. Ekumenizam, dakle, obuhvata čitav svet – ovde mislimo na čitav hrišćanski svet , hrišćansku ekumenu. Ekumenizam je želja da svi budemo ujedinjeni crkvom i hrišćanstvom. Hrišćanstvo jeste ekumenska religija, sa idejom da obuhvati čitav svet. Oni koji zastupaju ideje ekumene žele da hrišćanstvo bude svima zajedničko i da bude religija cele hrišćanske vaseljene. Ali, pošto je došlo do razvoja hrišćanstva u raznim pravcima, a 1054. i do velikog raskola između Istočne i Zapadne crkve, postoji ekumena koju ima pravoslavna crkva, kao i ekumena, sa nekim posebnim elementima, koju ima Rimokatolička crkva. Mi u pravoslavnoj crkvi imamo svoju hrišćansku ekumenu: verujemo u jednu svetu sabornu i apostolsku crkvu. Crkva je, dakle, jedna u svetu, za nju se molio i gospod Isus Hristos. Ideja je da svi pripadamo jednoj crkvi, jednom hrišćanstvu i budemo jedinstveni pre svega u učenju, u dogmi, a ako budemo jedinstveni u učenju i dogmi, bićemo jedinstveni i u životu.

Koliko je ta „ideja“ ili „želja“ realna u sadašnjim okolnostima i situaciji?

– Apsolutno je realna, ali je druga stvar da li je i koliko sadašnji svet, u sadašnjem stanju, sposoban da primi tu ideju. Na tome treba raditi.

Čitav hrišćanski svet 2013. godine obeležiće 1700 godina Milanskog edikta. Prema najavama, Niš i Srbija trebalo bi da imaju posebno značajnu ulogu u proslavi tog jubileja. Ko će i kada odlučiti o eventualnom pozivu poglavaru Zapadne crkve, papi, na takvu proslavu?

– Stiče se utisak da je pitanje poglavara Rimokatolićke crkve opsesija naše štampe i nekih ljudi iz našega naroda. Pre svega, reč je o velikom jubileju jednog značajnog dokumenta, Milanskog edikta, koji je izdao car Konstantin Veliki 313. godine. Taj dokument je omogućio slobodu hrićanstva – prestanak progona hrišćana, slobodu propovedanja koja je omogućila da se reč Božija slobodno čuje, slobodu crkve koja je mogla nesmetano da se širi. To je bio novi i važan momenat za razvoj hrišćanstva, ali razvoj i čitavoga sveta, na osnovu hrišćanske etike i dogmatike. Počeo je taj „zamah“ hrišćanstva, koje je za relativno kratko vreme umalo usvojio čitav tadašnji civilizovani svet.

Po mišljenju mnogih, centralna jubilarna proslava tog velikog jubileja trebalo bi da bude u gradu Nišu, u kojem je rođen car Konstantin. Po mišljenju mnogih, Niš je najpogodniji jer nije ni na Istoku ni na Zapadu, već je između Istoka i Zapada, što bi „odgovaralo“ i jednima i drugima, i Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Biće tada i drugih proslava u mestima gde je car Konstantin živeo i delovao, ali je najprirodnije i najpogodnije da centralna proslava bude u Nišu.

A što se tiče eventualnog poziva papi da tada dođe – to je stvar naše crkve, mi o tome razgovaramo, u dogovoru sa ostalim pravoslavnim crkvama. Moje lično mišljenje je da će jubilej biti zgodna prilika da budu prisutni predstavnici svih hrišćanskih crkava. Ali, neki imaju i drugačije mišljenje. O tome će razmisliti i odlučiti naš Sabor, a konačan stav verovatno ćemo imati u toku Sabora, u maju ove godine. Tada ćemo znati na kom nivou će proslava biti održana, odnosno da li će biti pozvan i papa.

Kako je najavljeno, Niš bi takav jubilej trebalo da dočeka sa „najvećim krstom u Evropi“. Kako komentarišete povremene kritike da je izgradnja takvog krsta, visokog 80 metara, i kompleksa oko njega – megalomanska i da nije u duhu hršćanstva, koje propoveda skromnost i poniznost.

– Svako ima pravo da to tumači kako želi. Ali, želja grada Niša je da ima obeležje, monogram Konstantinov, kao što svoje obeležje ima Rio de Žaneiro (statuu Hrista Spasitelja visoku 38 metara, p.a.) ili Skoplje (Milenijumski krst visok 68 metara, p.a.). To nije nikakva megalomanska ideja već želja da takav simbol, monogram Konstantinov, koji je među prvima otkriven upravo u jednoj ranohrišćanskoj grobnici u Nišu, bude istaknut na vidnom mestu i vidljiv sa svih strana. Želja je da on bude što viši, to Niš zaslužuje kao mesto rođenja cara Konstantina, mesto ranohrišćanskih grobnica, mesto jubileja Milanskoga edikta. A videćemo koliko će to biti moguće.

Da li je vreme da u ovogodišnjoj uskršnjoj poslanici pozovete SPC i narod na jedinstvo, pošto su na delu ideje o formiranju takozvane katakombne crkve, koje sledi i deo vernika?

– Nažalost, to što vi pominjete izazvao je bivši episkop raško-prizrenski Artemije, inače čovek koga smo uvažavali, a i danas ga uvažavamo. On je već neko vreme u raskoraku sa Saborom i Sinodom, a bio je u raskoraku čak i sa svetim patrijarhom Pavlom. Da nije bilo bolesti patrijarha Pavla o tome bi ranije bilo razgovarano i sigurno bi se mnoge stvari predupredile, pa ne bi došlo do današnje situacije. Ali, patrijarh je praktično dve, tri godine odsustvovao sa trona patrijarškoga, a ovo pitanje postalo je zrelo i mora se rešavati. Mi smo pokušali da sa bivšim episkopom Artemijem razgovaramo, ali on je to odbio, što do tada nije bivalo u praksi i životu naše crkve. Pokušali smo i da ga najpre razrešimo obaveze upravljanja eparhijom, samo do sledećega Sabora, jer smo hteli da vidimo neke stvari. Tada smo zaključili da njegovo ostajanje na Kosovu i Metohiji nije dobro jer ne koristi ni crkvi ni narodu. Većina episkopa je, zato, zaključila da bi on trebalo da se povuče sa eparhije. Predlagali smo da se to učini na jedan bezazleniji način, ali on to nije prihvatio. Na kraju smo učinili ono što smo mogli i morali – razrešili smo ga eparhije. Znate, i u preduzeću, kad neko nije dobar direktor, zameni se. I u svim drugim prilikama tako biva, pa biva i u crkvi.

On je takvu odluku Sabora najpre prihvatio, mada nevoljno, rekavši da će je poštovati mada se sa njom ne slaže. I to je bilo sasvim normalno. Omogućili smo mu da ostane u zvanju, dobio je manastir po svom izboru, mogao je da radi zajedno sa nama, da dalje doprinese crkvi. A onda je on jednoga dana napisao pismo u kojem kaže: poričem sve, ne priznajem ništa, ostajem episkop. Na taj način je povukao jedan veliki broj monaha iz raško- prizrenske eparhije, oni su napustili svoje manastire i našli se – nigde. Nažalost, u takvim prilikama, kada je odrekao posušnost Crkvi i zajednici sa Crkvom, Artemije je lišen čina episkopskoga. Normalan čovek bi to trebalo da prihvati i da se pokori tome. Ali, on to nije učinio, a sada čini ono što jedan normalan hrišćanin ne bi trebalo da čini.

Mada nema blagodat episkopsku, on obmanjuje i sebe i one koji ga slede. Umesto da vrati monahe u manastire, što smo ga molili, on zajedno sa njima služi u takozvanoj katakombnoj crkvi ili crkvi u egzilu, po podrumima, prčvarnicima i slično, na sablazan crkvi i narodu. Napravio je raskol, koji nikome ne koristi, ni crkvi, ni njemu ni njegovim sledbenicima. Nažalost, zbog takvog ponašanja biće izopšten iz crkve verovatno već na majskom Saboru. Jer, stvarati crkvu tamo gde nije crkva, to je i raskol i greh. Ipak, sve to je verovatno samo jedna epizoda našeg vremena. Manji broj vernika koji ga sledi će, svakako, doći sebi, i prihvatiti jedino pravo objašnjenje i tumačenje ovoga događaja. Vratiće se crkvi, što je sasvim normalno, jer- nema crkve van crkve.

PODELA EPARHIJA

Hoće li se na majskom Saboru, razgovarati o podeli velikih eparhija, beogradske i niške?

– Niška eparhija će biti popunjena. Ja sam izabran za patrijarha, nisam to očekivao, i hteo sam da u niškoj eparhiji završim neke poslove koje sam ranije započeo, pa sam zamolio Sabor da ostanem i episkop neko vreme. U maju će verovatno doći novi, što je normalno. Razgovara se, takođe, i o beogradskoj eparhiji, to je jedna velika eparhija koja može biti i podeljena. A na koji način i kako, rešavaćemo u skladu sa potrebama.

Koliko su tačne pojedine procene da bi beogradska eparhija mogla biti podeljena na beogradsku, zemunsku i rakovičku?

– Postoje razne ideje, videćemo šta će biti celishodno za crkvu. Jer, nije jednostavno formirati još dve nove eparhije.

NOVI NIŠKI EPISKOP

Ko se pominje kao najozbiljniji kandidat za episkopa niškog?

– To ja ne znam. To će se znati na Saboru.

Koliko su kao kandidati relevantni episkop braničevski Ignjatije, vikarni episkop Antonije, episkop Porfirije ili vikarni episkop Atanasije Rakita, koji se nezvanično pominju?

– Koliko su relevantni pokazaće se kada bude izvršen izbor novog episkopa.

Rekli ste to na način kao da sigurno neće biti ni jedan od njih?

– Ne znači, može da bude. To su mišljenja, možda i neke želje nekih, i sve je to lepo i dobro. Ali Sabor će doneti odluku tek kada dobro sagleda stanje i potrebe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari