Ljudski strah od potpunog znanja 1Foto: Wikipedia

Biblioteke obično zauzimaju sveto mesto u savremenoj kulturi. Ljudi ih obožavaju. (Možda čak i više od toga, ljudi vole koncept biblioteke. Prema jednom prošlogodišnjem istraživanju, iako ljudi iskazuju snažna osećanja o važnosti javnih biblioteka, oni sami koriste ih sve manje i manje.)

Najveće biblioteke, izgrađene poput monstruoznih katedrala, posebno su omiljene. Odatle bi trebalo da sledi da će krajnja biblioteka – beskonačna biblioteka – biti poštovana kao utopija, posebno u vremenskom trenutku u kom podaci imaju status valute. Ali, biblioteke u kulturnoj svesti imaju svoju tamnu stranu.

U „Peščanoj knjizi“ Horhe Luis Borhes govori o neočekivanoj poseti putujućeg trgovca Biblijama, koji u svojoj zbirci poseduje vrlo neobičnu knjigu. „Nije moguće, ali jeste“, kaže trgovac. „Broj stranica ove knjige je upravo beskonačan. Nijedna nije prva; nijedna nije poslednja.“

„Raj je biblioteka, a ne vrt“

Čudna knjiga toliko je privlačna da postaje zlokobna. To je tema koja se ponavlja u Borhesovim delima. „Raj je biblioteka, a ne vrt“, čuvene su njegove reči. Ali, upozorio je, biblioteke mogu biti i paklene.

Naslovna institucija u Borhesovoj „Vavilonskoj biblioteci“, na primer, predstavlja univerzum sam po sebi, sastavljen „od nepoznatog, možda čak beskonačnog broja šestougaonih galerija“, prepunih identično opremljenih knjiga-„svaka polica sadrži trideset dve knjige, istog formata; svaka knjiga ima četiri stotine deset strana; svaka stranica, četrdeset redova; svaki red, osamdeset slova crne boje.“ Osećaj uređenosti samo je prividan. Mnoge od tih knjiga sadrže „besmislena sazvučja, galimatijase i nedoslednosti“, a mnogi ljudi koji se rode i na kraju umru u biblioteci, nesrećni su zbog svoje sudbine.

„Opažam kod Borhesa čudnu implikaciju: nestvarnost fizike i besmislena ponavljanja istorije načinile su od sveta izvan biblioteke nenastanjivi vakuum“, napisao je Džon Apdajk u jednom eseju o Borhesu 1965. „Isto onako kako je fizički čovek u svojim gradovima proizveo okruženje čiji prostor i izazov i neprijateljstvo zasenjuju odgovarajuće elemente prirodnog sveta, tako je pismeni čovek napunio prividni univerzum koji može podržati život.“

Borhes nije bio zainteresovan samo za književne smicalice, kao što nam na to ukazuje Apdajk, već se u osnovi bavio prirodom realnosti, preokupacijom koja ga je često navodila da ispituje obim i organizaciju ljudskog znanja. Posledično, informacione tehnologije-uključujući tu i beskonačne knjige i sveznajuće kugle-imaju istaknuto mesto u njegovim delima.

U Borhesovoj priči „Alef“, objavljenoj 1967, opisana je „mala sjajna kugla, koja je gotovo neizdrživo bleštala“, a iz koje je moguće videti beskonačne objekte sa svih tačaka univerzuma. „Videh naseljeno more,“ kaže pripovedač, Borhesov imenjak, dok opisuje zurenje u takozvani Alef, „videh zoru i sumrak, videh mase Amerike, videh srebrnu paukovu mrežu u središtu crne piramide, videh razbijeni lavirint (bio je to London), videh beskonačne oči koje me pomno ispituju kao da gledaju u neko ogledalo, videh sva ogledala planete, a ni na jednom nije bilo moga lika.“

Postoji duga pripovedačka tradicija korišćenja fantastičnih informacionih sistema i nadzemaljske infrastrukture znanja kao načina da se istraži mesto čovečanstva u većem univerzumu. Biblioteke su često važne, ali nisu uvek dobre. Izmišljene institucije dramatično se razlikuju po svojoj strukturi i funkciji, ali mračna naznaka-spremišta ljudskog znanja kao zloslutnog mesta-konstanta je u bezbroj priča.

U priči „Senka izvan vremena“ Hauarda Filipsa Lavkrafta pojavljuju se zlokobna bića koja svoje dane provode u biblioteci čitajući „užasne knjige uzete sa beskrajnih polica i pišući satima za velikim stolovima“, katalogizirajući sve civilizacije iz prošlosti i budućnosti. „Njihove ogromne biblioteke čuvale su zapise o svakoj vrsti koja je ikada postojala ili koja će ikada postojati-njihovu umetnost, dostignuća, jezike i psihologije“, piše Lavkraft. „Posedujući znanje koje je obuhvatalo eone, velika rasa birala je iz svake ere i od svakog oblika života one misli, umetnost i procese koji su mogli da posluže njihovoj sopstvenoj prirodi i situaciji u kojoj su se nalazili. Imali su sposobnost da se mentalno projektuju kroz vreme, i da se nađu u željenom periodu.“

Sistem Zvezdanih staza

U delu „Libriomancer“ Džima S. Hajnsa, glavni junak ima sposobnost da iz stranica knjiga izvlači trodimenzionalne objekte (uključujući i vampire koji izlaze zajedno sa njima). U „Sendmenu“ Nila Gejmana pojavljuje se biblioteka puna knjiga koje su nastale kroz snove. U nekoliko knjiga Isaka Asimova spominje se galaktička biblioteka u kojoj se sveukupno ljudsko znanje digitalno indeksira u realnom vremenu. Jedna dvodelna epizoda TV serije „Doktor Hu“ govori o devojci na samrtnoj postelji, čija svest je sačuvana u kompjuterskom programu smeštenom u biblioteci veličine planete, zahvaljujući kome ona dobija pristup svom sačuvanom ljudskom znanju. U svim tim slučajevima potrebno je platiti određenu cenu radi pristupa značajnim količinama informacija.

Pitala sam nekoliko pisaca naučne fantastike i fantazije da mi navedu svoje omiljene primere istaknutih izmišljenih biblioteka. U odgovorima se u više navrata pojavljivao LCAR (Library Computer Access and Retrieval) sistem iz Zvezdanih staza koji je bio izvor energije operativnog sistema Zvezdane flote. Književnica Liz Vilijams izmislila je neobične biblioteke u bar dva svoja rada: u jednom je u pitanju spasavanje prave Aleksandrijske biblioteke koja je zatim preneta u drugu dimenziju; u drugom biblioteka završava preobraćena u ženski oblik.

Druga književnica, Medlin Ešbi, opisuje potcenjeno predstavljanje informacionih tehnologija u pričama o Supermenu. „Mnogi zaboravljaju da je Supermenova Tvrđava samoće takođe i biblioteka“, napisala mi je u jednom mejlu. „To je mesto na kome se Kal-El skriva i hladi (bukvalno), a istovremeno predstavlja i skladište celokupnog znanja Kriptona“. Time postaje zgodna naprava za tumačenje, kaže Ešbi. „Supermen ne mora da izvlači informacije iz dijaloga, poput detektiva iz krimića, može ih jednostavno dobiti iz nekog od tih kristala.“ Značajno je, takođe, da se informacije čuvaju u kristalu a ne u knjigama. Ima i drugih slučajeva u naučnoj fantastici i fantaziji da su pisci u potpunosti izostavili pojam knjige kao osnovne tehnologije za prikupljanje i čuvanje ljudskog znanja.

(Nastavak u sutrašnjem broju)

Prevod: Aleksandra Ravas

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari