I istoriju našeg podneblja obeležile su seobe. Mnogo ih je bilo, i ne prestaju. Neke su zabeležene i dokumentovane, većina nije. Iako se dičimo istorijom, a i dijasporom, priče i istorije naših ljudi sa novih odredišta i adresa češće su se nepovratno rasipale u večnost nego što su uopšte stizale nazad, a kamoli (sa)čuvane.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Fizički odlazak iz „postojbine“ uglavnom je značio, i znači, trajni izlazak iz narativa. Koga nema, bez njega se moglo, i može. Ako je ikad i postojala, ambicija da se rasuto iskustvo zabeleži, skupi, pohrani, istraži odavno više ne postoji. Ne postoji, uglavnom, ni svest da to iskustvo uopšte ima neku vrednost, da zaslužuje da bude sačuvano od zaborava, istraženo, sistematizovano, artikulisano…

Svaki čovek je priča i istorija, po sebi i za sebe. Neki ljudi su, pak, riznice priča; riznice istorije i istorija. Dragiša Pavličić Paulista iz Danilovgrada, koji je poslednjih dana decembra 2015. godine, u 101. godini, preminuo u brazilskom megalopolisu u kome je živeo od sredine veka koji je nadživeo, bio je jedna takva riznica.

Čika Dragiša, kako su ga zvali naši u Brazilu, bio je „svitac“ našeg jezika, kulture, senzibiliteta u brazilskom okeanu – učitelj, prevodilac, sudski tumač za srpskohrvatski u južnoameričkoj zemlji kontinentalnih razmera; nekad jedini, nekad jedan od jako retkih. Kroz njegove „ruke“ prolazili su papiri naših koji su u Brazil dolazili i u njemu ostajali. Mnogima od njih i lično je pomagao. Brazil ni danas, a pogotovo ranije, nije bio baš jednostavan za „snalaženje“. A tu je bilo priča i priča. U Brazil se „za stalno“ retko odlazilo iz puke želje. Češće je bilo iz nužde – zbog gladi, siromaštva, ratova, političkog progona… „Naši“, i svi zajedno, a pogotovo pojedinačno, po brazilskim merilima bili su i ostali mala zajednica. U populaciji koja se meri desetinama i stotinama miliona, nekoliko hiljada ljudi rasutih na ogromnom prostoru sitni su maltene kao prašina. Možda su baš zato njihove priče nalik mitskim – niko drugi nikad nije prošao njihov put; sami su ga probijali.

Prvi Jugosloveni koji su organizovano stigli u Brazil bili su Dalmatinci – Blaćani i Velalučani sa otoka Korčule – 1925. godine. Korčula je bila jedan od siromašnijih otoka i Korčulani su u Brazil odlazili i kasnije, u više navrata. U početku su radili na plantažama i postupno su se premeštali u rastuće gradove. Prva veća grupa Srba organizovano je došla u Brazil posle Drugog svetskog rata; tačnije – početkom pedesetih godina. Tu je bilo reč o nekoliko desetina porodica, uglavnom monarhističko antikomunističke orijentacije.

„Neki su došli zajedno i sastali se u okolnim zemljama, drugi su se našli ovde, ali su svi imali nešto zajedničko: Usvojili su Brazil kao svoj novi dom“, stajalo je u „ličnoj karti“ Srpskog kluba, oko koga su se godinama okupljali. Svi su se uglavnom bili skrasili u Sao Paulu, koji u vreme njihovog dolaska rastao bukvalno geometrijskom progresijom.

To su bili ispisnici Dragiše Pavličića. On sam je iz Jugoslavije takođe otišao „zbog političkih prilika“, proveo je kraće vreme u Italiji radeći za američku vojsku i kad je dobio prvu ponudu da dođe u Brazil nije mnogo oklevao. Tvrdio je da se nije pokajao. Izabrao je poziv ekonomiste, a drugi poziv – prevodioca, sudskog tumača i učitelja srpskohrvatskog – izabrao je njega. Zahvaljujući tom pozivu do poslednjeg trenutka je održavao vezu sa „otadžbinom“.

Uprkos tome što je od pedesetih u Jugoslaviju i ono što je potom od nje (p)ostalo došao samo dva puta, bio je unikatni „svedok izdaleka“ sa neuporedivim uvidom u to gde stvari idu u „matici“, i gde su nepovratno otišle. Imao je suviše neposredan dodir sa stvarnošću i sa sudbinama ljudi tako da mu iskustvo iz prve ruke nije dozvoljavalo da bude ideološki isključiv.

Pre godinu i po neki sportski novinari iz Srbije koji su pratili Svetsko prvenstvo u fudbalu došli su i do Čika Dragiše. Jedom od njih rekao je sledeće: „Od moje čitave dužine smo ostali samo nas trojica. Sami ko tri panja. Svi ostali su pomrli. Ponekad se nas trojica nađemo u kafani 'Kod Grka'. NJih dvojica imaju 85 i 79 godina. Ali, zato ima Srba po brazilskim zatvorima. Uglavnom zbog poslova sa drogom. Nekad je to bile lepše. Bilo nas je više, radili smo uspešne poslove i okupljali se u crkvi.“

Srpskog kluba godinama više nema – generacija koja ga je osnovala izašla je sa životne pozornice, a njihova deca i unuci su uglavnom izgubili vezu sa zavičajem svojih južnoslovenskih predaka i utopili se u brazilsku kulturu i portugalski jezik. Gotovo da nema ni materijalnih tragova ne samo o njegovom postojanju, nego i o bivstvovanju jedna male, ali jedinstvene zajednice; nešto je, u boljem slučaju, završilo kod prijatelja i potomaka, ali dosta toga je nepovratno izgubljeno.

Čika Dragiša je godine i decenije svog stogodišnjeg života proveo okružen knjigama, rečnicima, dokumentima, papirima svih vrsta; njegov stan bio je kao bogati arhiv. Bilo bi lepo, a i veoma korisno, kada bi bio učinjen napor da bar delić bogatstva iz te riznice završi u Arhivu ili Narodnoj biblioteci. I zbog Čika Dragiše, a i zbog nas. Nešto bi se dalo saznati i naučiti iz tih papira – pre svega, o nama samima – i kao pojedincima, i kao (nikad dosegnutoj) zajednici.

Čak i kad bežimo na drugi kraj planete, od sebe samih ne možemo da pobegnemo. Možda se baš zato suočavanje tim ko smo u stvari i izbegava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari