Selo Smoljinac, najveće u opštini Malo Crniće, ima bogatu gastarbajtersku tradiciju, jer već decenijama njegovi vredni meštani odlaze u zemlje Zapadne Evrope, najviše u Austriju.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt;

– Od oko 500 porodica, koliko broji naše selo, sigurno njih 400 ima nekog u Beču, jer je tamo otišlo najviše naših meštana – kaže Dragiša Petrović (59), koji je u austrijsku prestonicu otišao još pre 40 godina.

U rodno selo dođe za praznike, a onda se vraća nazad, kako bi nastavio da radi na građevinama, sve do penzije, do koje ima još tri godine.

– Osim našeg pravoslavnog, obavezno obeležavam i katolički Božić, iz zahvalnosti jer me je jedna katolička zemlja primila i dala mi posao – kaže Dragiša.

On je u Smoljinac došao sa suprugom, a u Beču su mu ostale dve ćerke i petoro unuka.

– Oni su svi rođeni u Austriji i ovde dođu samo povremeno. Supruga i ja dolazimo mnogo češće, ali, kao ni svi ostali, nikad nećemo zauvek da se vratimo iz Beča, jer tamo imamo odličnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu – smatra Dragiša.

U Beču je i Zlatko Dinić (57), nekadašnji odbornik i predsednik Mesne zajednice Smoljinac. Iako je ovde bio situiran, pre 10 godina i on je otišao u Beč, gde, kao i Dragiša, radi u građevinskom sektoru.

– Otišao sam tamo kod roditelja, sa suprugom, a ovde su mi ostali sin i snaja koji se bave poljoprivredom i obrađuju 20 hektara. Imam i unuka Nemanju, koji ide u peti, i unuku Elenu, koja ide u drugi razred osnovne škole, pa zbog njih ne mogu da izdržim da ne dođem jednom mesečno – kaže Zlatko.

Za razliku od Dragiše i Zlatka, Dejan Jović (38) se, nakon 11 godina, zauvek vratio iz Beča, sa suprugom i troje dece. Glavni razlog njihovog povratka bio je taj što nisu mogli da podnesu otuđenost među ljudima koji rade od jutra do mraka.

– Tamo ne možeš da se posvetiš i poslu i porodici, već jedno moraš da žrtvuješ. Nema ni druženja sa komšijama i prijateljima, jer je velika otuđenost, pa smo rešili da se vratimo i nismo se pokajali – kazao je Dejan, koji sada sa suprugom vodi privatnu radnju za prodaju opreme za izradu torti i kolača. On dodaje da je cela porodica srećna zbog preseljenja u Smoljinac, naročito deca, kojima Beč nimalo ne nedostaje.

Ulažu u stanove

Iako u inostranstvu i dalje može solidno da se zaradi, Dragiša i Zlatko kažu da gastarbajteri više ne zidaju velelepne građevine, već radije kupuju stanove u gradu, koje izdaju ili im deca žive u njima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari