Deveti mart simbolizuje borbu za demokratsku i evropsku Srbiju. Čistu i mnogim žrtvama obeleženu borbu stotina hiljada ljudi koja će da traje do 5. oktobra 2000, a može započeti ponovo, jer su ti ljudi postali i najveće žrtve takozvane demokratske tranzicije. Oni su ogorčeni i njihov gnev je nalog koaliciji „Za evropsku Srbiju“ za prekid svih kompromisa sa antievropskim snagama i vođenje državne politike u skladu sa ugovorima sa narodom objavljivanim na devetomartovskom Trgu slobode – ocenjuje u intervjuu za Danas Vuk Drašković, predsednik SPO i lider devetomartovskih demonstracija 1991. godine.


Čega se prvo setite, odnosno koja vam slika prva iskrsne kada pomislite na taj dan? Komandovali ste demonstrantima „juriš”!

– Najpre se setim onog napada policije kada su, usred moga govora, iz svih pravaca pokrenuli pešadiju, cisterne, transportere i konjicu, uz podršku suzavca i dresiranih pasa. Sledio sam se od straha da će sabijeni ljudi gaziti i daviti jedni druge. Moja odgovornost za živote hiljada bila je ogromna. Komandovao sam „juriš“ sa željom da se sabijena opruga ljudskih tela odapne u suprotnom smeru i oslobodi se smrtonosnog obruča, što se i desilo.

SPO danas u mnogo manjoj meri učestvuje u kreiranju društvenih prilika i vlasti od SPS-a. Da li je to u izvesnom smislu poraz našeg društva, ili vaš?

– To jeste poraz i našeg društva i moj lični poraz i poraz svih koji su se deset godina žrtvovali za novu, evropsku Srbiju.

Da li i danas u pozadini aktuelne državne politike stoji isti čovek kao i te davne 1991. godine – Dobrica Ćosić?

Da. Kad je proleće 9. marta ’91, na kratko, oslobodilo medije u Srbiji, u tekstu objavljenom u Politici pitao sam Ćosića: Šta će mu, posle službe na „Galebu“, čamac iz Požarevca? Taj Miloševićev čamac postaće brod, a Dobrica njegov glavni kormilar, stožer ratnog huškanja i odbrane ratnih zločina, glavni dirigent antievropskog orkestra u Akademiji nauka, među piscima, vladikama, u mnogim medijima, u vlasti i opoziciji, kako za vreme rata tako i sada.

Nedavno je po Interpolovoj poternici uhapšen Jovan Divjak kojeg Srbija goni za zločin u Dobrovoljačkoj ulici. Ivica Dačić, tadašnji portparol SPS-a, istakao se u izjavama o potrebi za istrajnošću Srbije u zahtevu za njegovu ekstradiciju. Kako to komentarišete?

– Čojstvo je, po Marku Miljanovu, braniti drugog od sebe. U tragičnim ratovima u bivšoj Jugoslaviji, bilo je dosta primera i takvog srpskog čojstva. Trebinjca Gorana Aleksića ubijaju Srbi jer je branio komšiju muslimana. Beograđanin – Sarajlija Jovan Divjak nije otišao na Pale, odakle je granatirano Sarajevo, nego je ostao u Sarajevu i branio svoj grad. On je, zbog toga, izdajnik i zločinac za mnoge Srbe koji ljudsku i nacionalnu etiku nisu učili od Marka Miljanova nego od Slobodana Miloševića. Kad ovo razume ministar Dačić, ako razume, drukčije će i da misli i da govori.

Da li SPO ima plan za jačanje svog uticaja na političkoj sceni Srbije i da li nam ga možete predstaviti?

– Jedan analitičar reče ovih dana: Kapa dole SPO i Vuku za politiku koju vode od 9. marta ’91, ali ta politika je stranku bacila na marginu. Složio bih se sa ovom dijagnozom. Ipak, nećemo napuštati svoja uverenja. Idemo u susret gibanjima u kojima će ta uverenja sve više dobijati na značaju.

Kako komentarišete aktuelnu rekonstrukciju Vlade Srbije i šta bi, po vašem mišljenju, trebalo da učini novi tim premijera Mirka Cvetkovića?

Rekonstrukcija Vlade biće krečenje fasade, ako ne usledi rekonstrukcija državne strategije. Moraju se saseći rasipništvo i mnoge Kolubare. Nekoliko stotina miliona evra godišnje plaćamo iluziju „očuvanja suvereniteta nad Kosovom“. Koliko se rasipa na razne proslave, slave, preslave, akademije, pokazne vežbe, parade… Koliko će koštati ministarska konferencija nesvrstanih i šta će taj skup državi koja hoće status kandidata u EU? Samo ovaj novac da se preusmeri siromašnim i seljacima, odmah bi bilo bolje. Povampiruje se duh onog nacionalizma koji Srbiju svađa sa susedima i sa demokratskim svetom, slabi je i sramoti. Kako drukčije razumeti državnu strategiju da se Srbima u Hrvatskoj vrati konstitutivni status iz vremena Jugoslavije? Ili zahtev da isti status dobiju i Srbi u Crnoj Gori, koja je sebe definisala kao državu građana a ne nijednog naroda, pa ni crnogorskog? Kako bismo reagovali da Hrvatska i Crna Gora zatraže isto i od Srbije? Šta to radimo i zašto?

Da li živimo u doba poremećenih društvenih vrednosti i koliko je 9. mart mera toga?

– Da. Živimo u sistemu opasno izokrenutih vrednosti. Kriminal je merilo prestiža, moral je reč bez značenja, a siromaštvo krivica siromašnih i prezrenih.

Dragoljub Mićunović, tadašnji predsednik DS

Mitologizacija je suvišna

– Događaji od 9. marta 1991. su obeležili oštar sukob opozicije i režima. Iako je brutalno ugušen već prvog dana, miting je bio uvertira za 11. mart kada su studenti organizovali demonstracije i kada je došlo do prihvatanja njihovih uslova, kao što je puštanje iz zatvora Vuka Draškovića. Svaka dalja mitologizacija s petooktobarskom revolucijom je suvišna iz dva razloga. Prvo, 9. marta se okupilo 20-30.000 ljudi koji su se potukli s policijom. Drugo, 5. oktobra je opozicija dobila izbore koje tadašnja vlast nije htela da prizna. Zbog toga se okupilo nekoliko stotina hiljada ljudi što je dovelo do pada režima. Akteri demonstracija 9. marta i akteri 5. oktobra nisu isti. Ipak, događaji iz 1991. zaslužuju da budu obeleženi u srpskoj istoriji. J. D.

 

Dr Borisav Jović, tadašnji predsednik Predsedništva SFRJ

Branio sam državu

– Nemam više volje da o tome da pričam, već sam sto puta objasnio izvođenje tenkova na ulice Beograda koje mu se stavlja na dušu. Oni treba da se zapitaju: oni nisu odgovorni što su hteli da ruše državu nasilnim putem, a ja sam odgovoran što sam je branio. Odluku o intervenciji Vojske donelo je Predsedništvo SFRJ, na pismeni zahtev Srbije. R. Ć.

 

Velimir Ilić, lider Nove Srbije i tadašnji član SPO

Vuk nije hteo da ide do kraja

– Kada smo dolazili na miting, tog 9. marta, pre dvadeset godina, namera nam je bila da idemo do kraja, da se izborimo za demokratske promene. Međutim, Vuk Drašković, koji je i bio vođa tog protesta nije bio spreman da ide do kraja. To znam, jer sam sve vreme bio sa njim. Čini mi se da se uplašio od svega što sledi i u jednom momentu, kada je ušao u republičku skupštinu praktično je stao i nije znao šta dalje.

Kada je izašla vojska na ulice Drašković je zatražio od nas da se raziđemo, kako ne bi došlo do otvorenog sukoba demonstranata i vojske, a reakcija vlasti bila je takva da je policija počela da hapsi, privodi i maltretira učesnike demonstracija. Drašković nije uspeo da iskoristi tu pozitivnu energiju koja je bujala kod omladine. Mnogi su se zapitali zašto nas je Vuk i zvao na demonstracije kad nas moli da se raziđemo. Tačno je, moglo je da strada više ljudi tog dana da je on bio odlučniji, ali možda svega onog što se kasnije dešavalo ne bi bilo. Ne bi bilo raspada Jugoslavije, ratova, i ovoga što se sada dešava sa Kosovom. Verujem da bi iz tih demonstracija izašli ipak sa manjim žrtvama, nego što je stradalo zbog režima Slobodana Miloševića. M. R. M.

 

Radovan Raka Radović, tadašnji poslanik SPS

Najveća srpska bruka

– Demonstracije iz 1991. su najveća srpska bruka. Tada smo pokazali kako smo nesložni, jer su odmah nakon toga počeli ratovi u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Svi ti događaji su trebali da se reše na drugačiji način. Isto tako, 5. oktobar je bio totalni promašaj i ništa ne znači u našoj istoriji. J. D.

 

Žika Minović, tadašnji direktor i glavni urednik Politike

Dan kad sam postao izdajnik

– Deveti mart je bio prva i najveća demokratska pobuna posle Drugog svetskog rata iz koje se razvio demokratski pokret protiv Miloševićevog režima. Danas se zaboravlja da je 9. mart bio ne samo preteča 5. oktobra već i nezaboravna demokratska inspiracija za uvođenje Srbije u slobodni svet. Zato mislim da taj događaj treba proučavati i dati mu mesto u političkoj istoriji Srbije. Lično sam ga doživeo kao svoju profesionalnu i politički metamorfozu. Kao glavni urednik Politike tada sam otvorio stranice lista za opoziciju. U istom broju Politike objavio sam dva govora Vuka Draškovića, zbog toga me je Milošević istog momenta smenio sa dužnosti glavnog urednika, uz njemu odgovarajući dodatak – da sam izdajnik. Milošević se nikada nije oslobodio straha od devetomartovskog demokratskog duha. D. P.

 

Branislav Lečić, lider „plišane revolucije“

Da smo izdržali još malo…

– Događaji od 9. marta 1991. bili su priprema za 5. oktobar. Možda da smo tada, kao što je bila moja opsesija, izdržali 40 dana na česmi ne bi bilo ni režima Miloševića, ni rata, ni bombardovanja. U tom slučaju postali bismo prva demokratska država u bivšoj Jugoslaviji, kao i lider u političkim i ekonomskim promenama društva. Pre 20 godina izdržali smo deset puta manje, pa smo zato morali da čekamo još deset godina da dođe do 5. oktobra. Generalno nisam nezadovoljan, ali sam nezadovoljan neprihvatanjem demokratije kao sistema od vlasti, ali i od građana. B. C.

 

Bora Đorđević, roker, učesnik demonstracija

Biće novih

– Danas na 9. mart gledam kao na jednu veliku propuštenu šansu. Sloba je još tada trebalo da padne, a spasila ga je samo represija koju je upotrebio. Sam 9. mart nema veći simbolički značaj od 5. oktobra, koji je bitniji jer je tada urađen posao koji je započet mnogo ranije. 9. mart je samo preteča 5. oktobra. Oba dana su se u Srbiji odigrale socijalne revolucije i vrlo je moguće da u budućnosti dođe i do novih. V. Ž.

 

Bojana Lekić, tadašnji izveštač Radija B92

Standardi su nam pali za 20 godina

– I tada i sada je jasno da su formalni zahtevi zbog kojih je 9. marta 1991. organizovan miting bili samo povod za okupljanje, a ne i pravi uzrok. Pa ipak, posle svega što nam se desilo deluje gotovo neverovatno da su stotine hiljada ljudi bili spremni da protestuju i zbog prava na objektivno informisanje, a da kasnije mnogo gore stvari nisu bile dovoljno veliki razlog da narod digne svoj glas. Posle 20 godina od 9. marta sa žaljenjem mogu da konstatujem da su nam standardi pali umesto da porastu. Takođe, mislim da 5. oktobra nikada ne bi bilo da nije bilo 9. marta. Istovremeno mi je žao što je očito da nam je prag trpljenja prevelik, da nam je po svemu sudeći potrebno previše tragedije da bi nam prekipelo, što prebrzo zaboravljamo i što iz svega što nam se dešava izvlačimo malo pouke. B. C.

 

Dobrivoje Budimirović Bidža, tadašnji poslanik SPS

Sve su to plaćene duše izvele

– Ni demonstracije 1991. ni petooktobarski događaji 2000. nisu odigrali značajnu ulogu u srpskoj istoriji, s obzirom na to da je scenario bio isti. Sve su to plaćene duše izvele. Isti organizatori i isti izvršioci, odnosno namere Evrope koja se zalaže da Srbina-pravoslavca nigde nema. Od 1991. kontinuirano Srbijom vladaju CIA, MI6, i ljudi školovani po Segedinu, Budimpešti, Americi i Velikoj Britaniji. Oni su počistili bivšu Jugoslaviju i počistiće i sadašnju Srbiju, dok ”gazdama” to bude u interesu. J. D.

 

Aleksandar Timofejev, tadašnji novinar Studija B

Prva pobeda naroda

– Demonstracije 9. marta svakako predstavljaju veoma važan događaj u novijoj istoriji Srbije i reč je o prvom velikom pražnjenju narodne energije u želji za demokratizacijom i osvajanjem sloboda. Nažalost, taj datum pamtim i po potpuno besmislenom nasilju policije Miloševićevog režima nad na narodom. Iz današnje perspektive kada se zapitamo da li se tada moglo više postići, svakako da je moglo više, ali u tom trenutku to je bila, takoreći, prva pobeda naroda. B. C.

 

Veran Matić, tadašnji glavni urednik Radija B92

Stvoren „gubitnički mentalitet“

– Demonstracije i događaji oko 9. marta definisali su sve kasnije proteste brutalnom intervencijom policije i izlaskom vojske na ulice, demonstracijom rešenosti režima Slobodana Miloševića da se na najbrutalniji način obračuna sa političkim protivnicima. Svaka sledeća generacija, protesti i lideri imali su to u vidu i to je stvorilo „gubitnički mentalitet“, jer sa druge strane nije bilo rešenosti da se pogine za demokratiju, da se provedu u zatvoru godine zbog slobode ili slično. Potpuno odsustvo svesti o potrebi izgradnje infrastrukture, snaženja partija, unutrašnje demokratizacije dovelo je do deset godina agonije u pokušaju rušenja Miloševića. Što se tiče 5. oktobra, ova dva datuma su antipodi – 9. mart morao je da bude 5. oktobar, a 5. oktobar bio je poslednji trenutak. B. C.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari