Na jedvite jade, 1987. godine, poslednja štafeta mladosti nekako se dokotrljala do Beograda. Učesnici sleta, 5.500 mladića i devojaka iz cele Juge bili su karantinski stacionirani u Nastavno-vojnom centru u Bubanj potoku.

Tu ih je posetio i Hamdija Pozderac, tada potpredsednik Predsedništva SFRJ. Slet je izvođen pod simboličnim nazivom „Upalite svetlo“. Poslednji nosilac štafete bila je Albanka Rajmonda Brošaj, učenica petog razreda Osnovne škole „Vuk Karadžić“ iz Gnjilana, koja je završni govor vežbala danima se šetajući kroz kasarnu u Bubanj potoku.

Dvadeset godine kasnije, od bubanjpotočke kasarne naziru se ruševine iz vremena bombardovanja, a u restoranu „Bubanj potok“, pored autoputa na ražnju se obrću dva vola. Oba u čast Dana mladosti.

– Ovaj desni ima 750, a ovaj levi 680 kila – priča nam kuvar Jožef Joška Valtner iz Smederevske Palanke, glavni majstor. Već devetu godinu, od kada se u „Bubanj potoku“ uz pečene volove obeležava Dan mladosti, Joška sa svojom ekipom popodne 24., ode u neko selo, te zakolju jednog do dva bika. Ovaj put su bili u Jagnjilu kod Mladenovca, i u dva sata iza ponoći stigli u Bubanj potok, raspalili vatru, te pošto su ih zasolili, natakli su volove na ražanj.

– I to specijalnom metodom, jer ovde imaju građevinsku dizalicu. Mi dizalicom podignemo vola, tako da se vidi sa autoputa, te ga tako nataknemo na ražanj. Baš smo ovde prve godine ispekli vola od 1400 kila – priča nam Joška Valtner, koji je u karijeri ispekao, kako kaže, preko 750 volova. Za to je potrebna i taktika. „Mi taktiziramo kada ga pečemo, jer prvi sloj mesa je uvek mekan, a ostali i nisu, pa ispod stavimo plehove, u koje curi saft. U taj saft stavimo ulje, luk, začine, te ono meso koje isečemo umočimo dole u pleh da omekša. Onda je ono fino“- priča Joška. Kaže da tu navraća silan svet, prošle godine je dvadesetpetomajsku voletinu probao i Pižon, što je ekipi bilo posebno drago. „Mi smo zvezdaši“- kaže Valtner.

Dok se dva Turčina, kamiondžija, slikaju kod volova, majstor iz Joškine ekipe u crvenoj majici sa natpisom Jugoslavija, seče velike komade mesa. „Titov rođendan“ – kaže neko Turcima, a oni klimaju glavom i razdragano viču: „Tito, Tito“.

– Svi stranci koje put ovde nanese znaju za Tita – kaže Vukić Nikolić, zvani Vule, vlasnik kafane. „Mi smo u stvari hteli da nađemo neki dan za druženje, krenuli smo od januara i stigli do 25. maja. Taj dan nam je ostao u krvi, jer smo se i u onoj Jugoslaviji tog dana zabavljali. Od kada sam počeo da hodam, gazili smo, sećam se, strojevi korak na Dan mladosti. Ja sam voleo da odem i na stadion JNA, da vidim onu gužvu. Lepo mi je bilo i u ono i u ovo vreme, jer sam i tada i onda radio. Upravo zato, na ovaj dan, ja hoću da naučim mlade da poštuju druge, da ne budu slepci, da zavrnu rukave i da rade „ – kaže gazda Vule.

Prve godine je bilo 500 ljudi, a danas ih na Dan mladosti u Bubanj potok već dolazi oko 1500. Uveče ne može da se prođe. Ima i puno poznatih ličnosti. Malo iza podneva juče, praćen trubačima iz sela Karan kod Užica, terasom je prošao Dobrivoje Budimirović Bidža, pevušeći „Zlatibore, pitaj Taru“.

– Svake godine dolazim. Ovde se okupe ljudi koji su živeli u tom vremenu življenja i stvaranja, koji su iza sebe ostavili nešto što ovi današnji nikada neće iza sebe da ostave. Sve što sam stekao – od intelektualnog nivoa, diploma i materijalnih stvari – stekao sam u to Titovo vreme. Ja ne mogu da zaboravim tog čoveka, može da priča o njemu ko šta hoće, ali on je bio samo jedan. Mi kreativci, ljudi koji smo u to vreme živeli, odvajali smo od svog ličnog dohotka da bi ovi danas sve to raskrčmili. Kad bi Gebels ustao i video šta radi današnja Vlada, on bi ponovo umro od stida. Mi smo imali nešto zašta smo živeli, i nešto što smo ostavili za budućnost – pričao nam je Bidža.

Još je dodao, da bi devedeset posto ljudi u Srbiji vratili Tita, kad bi mogli da ga vrate.

– Svi bi po godinu ili dve dana svog života poklonili, samo da Tito dođe na makar godinu dana. A nas nema ni sedam miliona, ostalo nas je možda pet miliona i nešto, pa kad bi svako dao Titu po neku godinu on bi živeo još 5000 godina. Bio je neki pečat vremena koji je on ostavio. Ove fabrike što tajkuni krčme, to je sve on ostavio. A to nisu tajkuni, ja ih lepo na srpskom zovem lopovi. Ovo je priča o njima jer je ovaj narod Srbije mnogo propatio. Bio sam gore u Kući cveća i gledao koliko je ljudima danas suza poteklo kada je svirana himna Hej Sloveni. To dovoljno govori o ovoj vlasti – rekao je Bidža i prionuo na voletinu.

Majstori su sekli volove, kraj kojih se slikalo još nekoliko Turaka. „Vrućina, ne znaš odakle bije jara, da l’ odozgo, da l’ odozdo“- pričao je Jožef Valtner, koji je poput onog Valtera juče na autoputu branio Dan mladosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari