Ako po navici govorite „šta sve preživesmo 90–ih“, ne budite sigurni da se baš svega dobro sećate. Prilika za obnavljanje „gradiva“ i edukaciju mlađih generacija bila je nedavno održana izložba „Glasačka mašina“ u Muzeju grada Beograda, gde je sve, što bi se reklo, bilo „dokumentovano“.

Kros over političkih kampanja za predsedničke izbore kroz televizijske spotove i plakate, omogućio je posetiocima jedinstvenu priliku da se ponovo izlože „mental brutal teroru“ iz tih uzbudljivih vremena, pa možda i da dožive katarzu. Izložba je bila i dobra pokazna vežba za predstojeću izbornu kampanju tokom koje će nas stranke sigurno bombardovati svakojakim zanimljivim obećanjima.

Sve je bilo tu, počev od rekonstruisanog ambijenta dnevnog boravka iz tih godina, preko glasačkog mesta, gde drugde nego u učionici, do paralelne stvarnosti s televizijskim prilozima.

U dnevnoj sobi s pocepanog kauča na „kamakraun“ televizoru sa šustiklom na vrhu, kako i dolikuje možete gledati spotove stranaka koji se iznova i iznova vrte. Jedan od njih je hip – hop verzija pesme „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala i to, sve uz „rešenje“ – „nije mala, nije mala, dok je radikala“. Na koju se nadovezuje pevušenje „Ja sam za promene, ako je do mene“, u izvedbi ženskog vokala, koji bi valjda u ovom radikalskom markentiškom triku, trebalo da predstavlja glas mladih.

Dafina Milanović s druge strane staloženo poručuje:“Moj cilj je profit, zašto to ne bi bio i vaš, koji ćemo zajedno ostvariti“, dok nas njen kolega Jezdimir Gazda Jezda Vasiljević gleda s ekrana duboko uznemiren. S belom lulom u desnoj ruci i herojsko melanholičnim izrazom, on je svoje TV predstavljanje bazirao na „čistoj emociji“. Jezda je, u stvari, podsećao na stanje stvari ili na sve ono s čime bi se i onomad, ali i danas, većina složila. „Narode, otvorite oči i pogledajte dokle smo stigli“, rekao bi, a onda nabrajao, „pogledajte kakvi su nam putevi, škole, bolnice, poljoprivreda, selo. Kolike su plate, koliko je ljudi bez posla, kakav nam je standard i dokle može da nas dovede ova hiperinflacija“, priča on dok se u „hroma kiju“ smenjuju crno beli kadrovi, koji sve ovo ilustruju. A, onda nagli rez i more – Svet Stefan, meka pop melodija i opet Jezda, sa ženom i detetom u lepoj kući. Na ugaonoj garnituri. Pored bazena – sve u koloru.

Izborna trka 1992. baštini i neke krajnje nadrealističke TV momente, kao recimo u spotu s Dragoslavom Bokanom u vojničkoj uniformi. On prvo kaže da je „večna Srbija uvek moderna“, a onda nenormalno obučen sa sabljom o pojasu, obilazi grobove i spomenike srpskih junaka, spremajući se, kako se čini, u novi boj. U spotu s Arkanom, koji „veruje u Boga i Srbiju“ pleše se i peva uz „Igrale se delije“, a Demokratska stranka ide na slavsku muzičku podlogu, to jest, melodiju „Đurđevdana“. U video materijalu oni se opredeljuju za kolaž varijantu – Belog anđela, avion što upravo poleće, sportske uspehe i na kraju porodicu, kao osnovnu ćeliju društva. Vojislav Koštunica dosledno je ukipljen i nespreman za kamere. U ime Deposa obećava „onima koje godinama lažu, najmanje što zaslužuju – istinu“. SPS u najbolje produciranom spotu samouvereno tvrdi „Kad malo bolje razmislimo… Svi smo mi pomalo socijalisti“.

Segment izložbe pod naslovom „Paralelna realnost“, bio je sastavljen od dva video bima u zamračenom prostoru. Na jednom je konstruisana stvarnost, to jest, dnevnikov dodatak, a drugi emituje demonstracije, proteste, štrajkove. Neizbežan je susret s dizajnom plakata stranke na čijem je čelu, po mnogima, heroj devedesetih – Vuk Drašković. Naime, njegova glava zajedno sa dve kugle – žutom i crvenom levitira na plavoj pozadini postera koji promoviše Srpski pokret obnove.

Tu je bio i Muzej devedesetih kroz sećanje građana. U koloni se ređaju svakojaki objekti koje su posetioci izložbe donosili i po kojima oni pamte to vreme. Uz njih su išle legende koje su donatori muzeja potpomognuti pitanjima popunjavali na osnovu ličnih istorija, na primer naziv objekta: pisaća mašina; godina iz koje potiče objekat:1992; šta za vas predstavlja ovaj objekat: prašinu; naziv objekta: metalni tanjir; godina iz koje potiče objekat:1990; šta za vas predstavlja ovaj objekat: sećanje na sve obroke koje sam u njemu pojela, sećanje na baku koja me hranila. Niz nastavlja fen za kosu, uz poruku da se ona dobro osuši pre nego što se izađe napolje, zatim plastična boca s benzinom, kasete, fotografije i jedna dobro iskorišćena članska karta za biblioteku, koju je tih 90-ih jedna mlada devojka bila prinuđena da upotrebljava preko komšijske veze. Naime, kako je napisano, izbeglicama to tada nije bilo omogućeno. „Govorilo se da kradu knjige“.

Đinđić prvi

Posetioci su imali priliku da reprizno glasaju za 41 kandidata, koji su bili najzanimljiviji, najbizarniji i najopskurniji stranački lideri u Srbiji u periodu između 1990. i 1997. godine. Rezultati ovih „ponovljenih izbora“ su sledeći: prvo mesto, kao najzanimljiviem, pripalo je Zoranu Ðinđiću sa 22 odsto glasova, dok je Milošević osvoi svega dva posto. R. K.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari