Nostalgija nije – kako se to pogrešno smatra – uzvišeno i otmeno osećanje „lepih duhova“, to je duševna bolest, doduše nešto lakša od šizofrenije i paranoje, ali ni malo bezopasna. Jer, znate šta – strastvena žal za prošlošću ume da od sadašnjosti napravi pravi pakao.

Sa druge strane, ko da ne zažali za starim dobrom vremenima, pogotovo ako su ta sadašnja vremena ovakva kakvo je naše sadašnje vreme. Nostalgija je naročito opasna ako joj pribegnu političari-demagozi. Šta su drugo – pitam ja vas – totalitarne doktrine nego nostalgija za rimskim (Dušanovim, hiljadugodišnjim) carstvom i pokušaj njihove obnove.

 

 Nije to, međutim, tema naše današnje kolumne. Tema je odlazak Arsena Dedića sa lica ovoga sveta. Mlađariji rođenoj neposredno pre i odmah posle raspada Jugoslavije – koja jedva da je i čula za Arsena, a kamoli da je čula neku njegovu pesmu – biće teško da zamisle da je taj prefinjeni kantautor (i pesnik, nota bene) Arsen Dedić u bivšem SFRJotu uživao istu, a možda i već popularnost, nego današnje pevaljke, drogirane srpske majke i maćehe, koje su – pod visokim pokroviteljstvom društveno-političkih jebača – Beograd i Srbiju pretvorile u megadrumsku mehanu sa Ibarske magistrale.

   Pa ti sad ne budi nostalgičan! Muziku Arsena Dedića su slušali svi, uključujući i one kojima je ukus naginjao na stranu suprotnu od šansone, što če reći i ljubitelji klasične muzike i rokeri i poklonici ondašnjih srpskih majki koje su, istini za volju, u poređenju sa današnjim bile prave majke Tereze. Pa šta je to bilo u Arsenovim pesmama što je povezivalo jedno tako šareno društvo? Nostalgija, eto šta! Ali kakva? Lična! Prefinjena! Nenametljiva, odmerena i – najvažnije – majstorski odsvirana i otpevana. Bez ikakvog afektiranja i arlaukanja.

  Još je Platon, pišući o idealnoj državi napominjao da bi filozofi-državnici morali strogo da vode računa o muzici, to jest da ne nipošto ne dozvoljavaju bilo kakva odstupanja od jednom za svagda utvrđenog kanona. A zašto? Zato što je – nadžak kakav je – mrzeo da se ljudi provesele? Hm, delimično i zato. Dobro je Platon znao – a to bi svako trebalo da zna – da igračka (čitaj – beslovesno veselje) vrlo često postane plačka (čitaj – pičvajz). Znao je Platon i ono što ne bi svako trebalo da zna, znao je, naime, da muzika deluje na ljudsko nesvesno i da je – ako je nadahnuta niskim strastima – u stanju da u nesvesnom probudi najmračnije i najdestruktivnije sile. Primenjeno na našu situaciju, stvar bi se mogla postaviti ovako: Oni koji nisu hteli – ili nisu umeli – da slušaju Arsena, nužno su morali doći u situaciju da slušaju Tompsona i Baju Malog Knindžu, a – posledično – i Oluju. Pametnima dosta.

   

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari