Kakve, pobogu, Betmen ima veze sa Aleksandrom Vučićem i Borisom Tadićem? Metaforički vrlo složene. Isticanje vrednosne i ikonografske simbolike Mračnog Viteza (jedinog mračnog viteza koji je pozitivac), posebno je bitno danas kad je arhineprijatelj Džoker uzvratio udarac preko ubice Džejmsa Holmsa u Koloradu.

I to gnusno na sakralnom mestu – masakrom u bioskopskoj sali na premijeri trećeg dela filmske sage Kristofera Nolana. Isticanje betmenovske simbolike tek je bitno, jer su širom sveta zavapili histerični mediokriteti ističući poguban uticaj pop-kulture na decu i omladinu.

Ali da krenemo redom: Januara prošle godine u sarajevskim medijima pojavio se neobičan oglas – „Traži se Betmen“. Sve učestalije postdejtonske pucnjave, ranjavanja i razbojništva navele su tada građane glavnog grada BiH na taj neobičan potez. Uslovi konkursa nisu bili laki. Potencijalni Betmen sa Baščaršije morao je da ima tri do pet godina iskustva u obavljanju sličnih poslova, visoku stručnu spremu, dobru moć skrivanja sopstvenog identiteta, dobro poznavanje borilačkih veština, odgovornost i tačnost. Oglašivači su nudili stalni radni odnos, ali pošto nemaju „betmenomobil“, bilo je poželjno da kandidat ima sopstveno vozilo, i položeno za B. Podišlo se malkice i mentalitetskom nepotizmu: Ko pobedi može čak da zaposli rođaka ili prijatelja kao pomoćnika Robina.

I ovaj „oglas“ kao stvoren za „Top listu nadrealista“, može se podvesti pod odrednicu čuvenog sarajevskog humora. Duhovito, ali ne baš toliko infantilno, kako zvuči na prvu loptu. Ako se na javnom planu BiH stvarnost teško može odupreti diktatu nacionalnih identiteta (i manipulacije njima), u kontrakulturi se može naći odušak. Ako javno nije poželjno ignorisati naciju, u virtuelnom svetu se mogu uspostaviti drugačiji kriterijumi, pa se može napustiti identitetska mimikrija i ketmanovsko licemerje. Otuda ni taj sarajevski Betmen nema nacionalnu odrednicu, niti bi trebalo naći tri Betmena po kvoti. Mračni vitez je, isto kao spomenik Brus Liju u Mostaru, pokušaj uspona malog čoveka i apel za iskonskom pravdom. Pa i podsvesni izliv jugonostalgije gde imaginarni Betmen kompenzuje Branka Mikulića. Ili bar olimpijsku maskotu – Vučka.

Januara 2009. Evropu potresa gasna kriza zbog zategnutih odnosa Ukrajine i Rusije. Zima je jaka, BiH i Sarajevo su u posebno teškoj situaciji. Nema gasa. Hitno je sa „Srbijagasom“ sklopljen ugovor o isporuci 20.000 kubnih metara gasa na sat. Almir Bećarević, direktor preduzeća „NH gas“, potvrio je tada da je do sklapanja ugovora došlo pre svega zahvaljujući razumevanju srpskog predsednika Borisa Tadića. Sarajlije, običan narod, ali i politička elita, ocenili su kao izuzetan gest Tadićev napor da Srbija uputi gas građanima Sarajeva. Njih 400.000 bilo je bez grejanja. Predsednik SDA Sulejman Tihić naveo je to kao „odličan primer“ kako bi dve države trebalo da sarađuju u teškim vremenima. To što je Tadić rođen u Sarajevu dalo je dodatnu simboliku. Tek je simbolika dobila na značaju kad se gas i gest stave u civilizacijski kontrast sa opsadom i razaranjem ovog grada od strane Mladićeve i Karadžićeve soldateske.

Danas, kad je u čaršiji (srpskoj, ne sarajevskoj) pomodno kritikovati Tadića, nije zgoreg podsetiti na ne malo dobrih stvari koje je bivši predsednik učinio. U regionalnoj politici posebno su bili hrabri iskoraci, iako često i na Tadićevu štetu, jer se tobože „ponižava pred srpskim neprijateljima“. Eto, da bi se desila razna čuda, kao u pesmi Halida Bešlića, nije potrebno oblačiti Betmenov kostim – dovoljno je nekad pokazati plemenitost koja je u mitologiji Mračnog Viteza jednako bitna kao njegove ikonografske odrednice.

Ne treba zaboraviti da je Betmen u superherojskom panteonu jedinstven po tome što nema natprirodne sposobnosti, nema „nulti čas“ zbog koga je postao mutant ili dete radijacije, tek nije s nekog drugog sveta. Njegov „nulti čas“ je duboka društvena patologija. Betmen ima ljudske slabosti, a u igri dvostrukog identiteta, kad nije Mračni Vitez, onda je bogataš Brus Vejn. „Za mene Betmen nikad nije bio tek samo zabavan“, kako je napisao čuveni Frenk Miler, koji je impresivno revitalizovao Mračnog Viteza, i njegovu rezignaciju upotrebio kao najjače oružje protiv licemernih autoriteta, uvodeći na velika vrata u svet umetnosti takozvanu grafičku novelu. I u aktuelnom filmskom Betmenu priča opominje – uspon sirotinje, bunt protiv nepravde i potraga za iskonskom pravdom očas posla završe na stranputici – u paklu „revolucionarne pravde“.

Takva pravda najviše treba da zabrine Vučića. Ne zato što on kao superministar namerava da je sprovodi, već zato što su se u delu naroda probudila opasna očekivanja. Kao da se priziva neka nova „antibirokratska revolucija“. Desetkovanje parazita i lelemuda na budžetskim jaslama je super stvar, ali tu treba paziti da se ne uništi dosegnuta administrativna snaga države. I kadrovi sposobni da se nose sa zahtevnim briselskim agendama. U narodu su krenula i neukusna poređenja. Dok jedni strahuju od superovlašćenja i mogućeg voluntarizma, drugi priželjkuju perverzni šesti oktobar i pokazuju kolika je fascinacija Udbom (koja se odavno tako ne zove) u ovoj zemlji. Ta fascinacija je i simptom autoritarne svesti. Vučića porede s Rankovićem i Krcunom. Ovim drugim posebno. U to sam se uverio u kafani za jedan dan dva puta. Pre nego što su tabloidi krenuli da porede. Prvo mi jedan iz DS (ali iskusan) to rekao s primetnom dozom pakosti, dok mi je drugi (glasao za SNS) oduševljeno rekao: „Al’ će Vućić sad da ih hapsi na buljuke.“ Naravno da bez sanaderizacije (u smislu hapšenja po širini i dubini) nema obračuna sa kriminalom koji ubija zemlju, ali to se mora raditi i procesuirati, da ne zazvučim cinično, samo po evropskim standardima. Dakle, napaljeni narode, bez vrele krvi i glupih analogija sa političkim komesarom Druge proleterske brigade. I Betmen je prek, ali je taj osećaj pravde daleko bliži nama potrebnim načelima koja nisu revolucionarna.

Da li posle svega mislite da bi poznavanje Mračnog Viteza bilo nepotrebno za famozni „test opšte kulture“ kao što ste se usprotivili što se tu našlo pitanje da li se Sodoma i Gomora pominju u nekoj pesmi Jelene Karleuše? Mene ne tako davno pitao jedan dečko iz kraja, inače simpatizer desnice: „Čika Zoki, jel’ Draža nosio lenonke?“ Ja mu kažem, sine, pa znaš li ti ko su Bitlsi i jesu li bili pre ili posle tvog Draže? I ja sam se zabezeknuo na testu opšte kulture (kad sam ga polagao) na pitanju da li je Miloš Obilić jeo kačamak? Zaleteo sam se i pogrešio jer nisam razmišljao da je kukuruz stigao iz Amerike, otkrivene posle Kosovske bitke.

Čitam „Duge noći i crne zastave“ Dejana Stojiljkovića i samo čekam kad će pisac da naleti na minu. Ali, zamalo. Miloš Obilić jede hleb od pšenice. I ta preciznost je razlog zašto je ova knjiga opak bestseler.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari