Boris Tadić nije Gadafi. Time nisam rekla ništa loše o Gadafiju. Ne poznajem “velikog srpskog prijatelja” Muamera, al’ vidim da Boris neće fasovati njegovu sudbinu. Jasno je da ovog proleća ni Evropa ni NATO neće bombardovati Srbiju zarad toga što opozicija štrajkuje, što je lider opozicije na aparatima zarad štrajka žeđu i glađu, a što većinski narod opasno biva uskraćen za hranu, ali ne svojom odlukom.


Srbija prosto ovog proleća nije na listi na kojoj su arapske zemlje, kojima se po domino efektu zvanom scenario za rešavanje kriza, dešava manje-više isto. Nama se svet “ne meša” u naša unutrašnja pitanja, osim što nam određuje datume izbora. Meni lično ne smeta jer mi glede izbora savršeno svejedno kad će, i mada ću glasati, samo napominjem kako stvari stoje.

Elem, ako se svet neće mešati ukoliko ovde na ulice i izađe kritična masa ljudi, i ukoliko Tadić i Dačić, podržani malim strankama, odluče da tu masu pacifikuju pomoću policije i drugih sredstava prinude, ne znam kako onda ovi eksperti koji stalno tarabićaju o strašnom scenariju koji će promene doneti na ulici (“zeman došo valja vojevati, svaki svoje da okaje stare”) zamišljaju da će se to dogoditi? Da naši evropski prijatelji neće politikom principijelnog nemešanja pomoći ni našim vlastima ako bi se raja na ulici pokazala jačom? Da li svaki dan Tominog posta u privatnoj bolnici uvećava procenat kritične mase koja bi mogla izaći na ulice? Da li je, naprotiv, Toma dovoljno trpeo žeđ da bi tvorci te sumanute ideje ukopčali da nema te kritične mase? Čemu onda sve ovo?

Prvo, nije nimalo prijatno ako se u vezi s Tominim štrajkom razmotre neki nusefekti. Pre svega iskazano je nepoverenje u državne bolnice od strane opozicionog lidera. Time uopšte ne želim da tvrdim da Nikolić nije u pravu. Ali, ostaje otvoreno pitanje šta zaista sada da misle i rade građani sa svojim ionako poljuljanim poverenjem u zdravstvo. Pa, sećate li se kakav je haos nastao kada je ministar zdravlja, Milosavljević, u inostranstvu izvršio neku operaciju. Tražena je njegova ostavka jer je time navodno podstakao nepoverenje građana u domaće zdravstvo. Dalje, ako je Nikolić, po pisanju Danasa, na neki način žrtva nedovršenog razgovora sa Dačićem koji je navodno trebalo da pritisne Tadića oko datuma izbora, a ako je tačno (isti izvor) da je tokom mitinga Nikoliću dojavilo o provokatorima u njegovim redovima koji su imali zadatak da izazovu krvoprolitije (starosl.), da li se Toma onda ipak odlučio na veliki post iz sasvim drugih razloga, koji sa datumom nemaju veze?

Dalje, zašto su ovi iz SNS toliko u celu priču upleli ne znam otkuda iskrslog Đilasa, i najcitiraniju radikalku, nenadmašnu Vjericu Radetu? To je otišlo dotle, molim vas, da su prilikom protesta ispred RTS SNS-ovci nosili slike, obratite pažnju: Tadića, Đilasa i Vjerice Radete!!! Sve tri prefarbane žutim! Pa, molim vas, šta spaja Vjericu čak i sa Ivicom (imena su im deminutivi, o.k.), a nekmoli sa Đilasom i Tadićem? Baš ništa, nego Vjerica ponovo rekla glasno ono što prema nekim istraživanjima trenutno misli i šapuće (bez osnove, naravno) 56 posto građana Srbije, o tome da je Vučić taj koji je Tomu navukao na iracionalni štrajk, ne bi li ga politički marginalizovao. Pri tom, ako se gospođa Vjerica i ogrešila o gospodina Vučića, nije promašila moguću posledicu koju će štrajk proizvesti po Tomu Nikolića. Srbi, naime, vole žrtve do određene granice, ali kada političar zabasa u iracionalni romantizam Srbi ga hamletovskim automatizmom otpremaju u manastir. Nakon štrajka koji je medijski predstavljen svakojako (zaslužuje podobniju analizu) Nikolić je više izgubio nego dobio. Ako bi se kandidovao za Patrijarha, možda bi mu šanse rasle, ali s oreolom jurodivog superheroja, koji čak ni jedan Vuk Drašković nije mogao neoštećen da iznese, Toma Nikolić je izgubio mnogo od imidža dobrog političkog stratega, a uz to racionalnog srpskog domaćina. Ležanje na aparatima pred kamerama, prosto ne pasuje uz taj imidž. Dalje, ko može tvrditi da baš zarad te opaske Vjerice Radete Vučić nije napokon shvatio da je vreme da on pozove Tomu da okonča štrajk, a vreme je bilo istog časa kada ga je otpočeo? Treće, koliko god terali šegu s Tominim štrajkom, radikali nisu pokazali ni delić onog animoziteta koji smo gledali tokom magbetovskih zasedanja skupštine s radnim naslovom “Dabogda ti…”, dočim je Vučić, sasvim neproduktivno, potrošio kredit koji je SNS stekla upravo na tim kletvama radikala, time što je i sam bacio anatemu na Đilasa, nimalo zgodnu ni prikladnu. Hoću reći, toliko autogolova od strane Vučića od bizarnog nastupa u Utisku nedelje, preko daljih dešavanja, zaista navodi na razmišljanje. No, kako je sve to manje značajno po Srbiju, a više po Tomu, nema potrebe da mi nagađamo.

I, ako ništa, hajde bar da se prisetimo gde smo ono stali, medijski, u trenutku kad je Toma otpočeo štrajk? Čini mi se kod velike nagodbe države i Cece, prema kojoj su klinci shvatili to da ako mazneš devet miliona evra, državi daš tri, i opet si dobar šest miliona. Gde je sad ta priča koja je tri dana potresala Srbiju? Pojela, ovaj, maca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari