Izgleda, cenjeni publikume, da je u Službenom glasniku – kojim već neko vreme suvereno žari i pali Radoš Ljušić – omrkla kristalna noć. Samo što Ljušić za razliku od svojih minhenskih uzora knjige ne spaljuje, nego ih seče i prodaje kao staru hartiju.

Čitam juče u Danasu tekst gospođe Mirjane Miočinović, u kome kaže da je pozvana da potpiše nekakav aneks ugovora – potreban valjda za seču knjiga – pa se setih da sam i ja pre nekoliko meseci dobio isti takav poziv. Za Gavrilovićeva vakta sam u SG i ja objavio dve knjige; nisam, da budem iskren, pojma imao šta bi „aneks ugovora“ imao značiti, ali se nisam udostojio ni odgovora na „ljubazan“ poziv. Tek iz Miočinovićkinog pisma sam shvatio v čjom djelo. E sad, mojih knjiga što se tiče, ovim i bez potpisanog aneksa ovlašćujem Ljušića da neprodati tiraž mojih knjiga slobodno iseče i da ih onako isečene slobodno nabije u dupe, kad mu je već država Srbija, umesto da ga uputi na posao koji mu priliči – sečenje drva – omogućila da seče vredne knjige, koje bi služile na čast i kulturama mnogo ozbiljnijim od naše.

Knjiga o kojoj govori gospođa Miočinović zove se „Antologija francuskog eseja“ (izbor napravio Milan Komnenić) i mogu reći samo toliko da sam je od izlaska do dana današnjeg pročitao već tri puta. I to od korica do korica. To, svakako, nije knjiga koja bi se prodavala kao Koeljov „Alhemičar“ ili one tri nijanse raznih boja, ali to ne treba ni da bude. Sto prodatih primeraka takve knjige godišnje – a garant se proda više – to je puna kapa. Nije to, da se razumemo, knjiga za svakoga, naročito ne za Ljušića, ali, eto, dopala mu šaka, pala mu pod vlast, pa je Radoš rešio da joj smrsi konce. Valjda da bi u magacinu napravio mesta za ukoričena bulažnjenja svojih istomišljenika koji – kao, uostalom, ni direktor Službenog glasnika – nisu u stanju da misle, ali onoliko vole da pišu.

Tu se, u pogledu Ljušića, ništa ne može uraditi. On je kao buldožer bez vozača, ako razumete šta hoću da kažem. Ali možda se nešto može učiniti na drugoj adresi. Evo recimo u državi Srbiji postoji Ministarstvo kulture, u Ministarstvu kulture postoji jedna kancelarija, a u kancelariji, u foteljici-slobodici, sedi ministar kulture, ovacijama dočekani Tasovac. Pa kad je već tako, hajde da savijemo tabak i da ministru napišemo sitno pismo.

Poštovani gospodine Tasovac. Znam da su vremena gadna i da grcate pod teretom teških obaveza, ali držim da bi trebalo da obratite pažnju na otvoreni vandalizam u Službenom glasniku. Ono, fakat, glavni posao vašeg ministarstva jeste briga o kulturi, ali – usuđujem se da kažem – da ne bi bilo loše da malo povede računa i o nekulturi, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ćete u protivnom džaba krečiti. I vi ste, dragi Tasovac, član takozvane Vlade Srbije, pa kad se sledeći put okupite u onoj pustolini u Nemanjinoj, podignite glas. Pokušajte da zaustavite mahniti buldožer.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari