Večno pitanje! Pitanje svih pitanja! Misterija nad misterijama! Ima li u Srbiji cenzure? Nego šta nego je ima, mada, ako mene pitate, ima je manje nego što bi trebalo da je bude. Verovali vi ili ne, cenzure ima čak i u Danasu, tom bastionu nezavisnog novindžiluka.

                       P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

     

Mene je, recimo, lično Panović cenzurisao i to u više navrata, ja se, međutim, nisam bunio jer, kao što rekoh, nemam ništa protiv cenzure, naprotiv, smatram je vrlo korisnom za istoriju i život, samo mi je krivo što nije institucionalizovana, nego je prepuštena hirovima samovolje i ličnoj inicijativi.

      A evo kako su radile Panovićeve cenzorske makaze. Tu skoro – pre, da kažemo, par meseci – pročitam ja našte srca tekst Politikine glodurke LJilje Smjalovćke, ne sećam se više na koju temu, ali se sećam da mi je, poput većine članaka iz pera pomenute dame, dobrano podigao pritisak. Na to sam morao „odreagovati“. I – kako sam „odreagovao“? Kao „čovek klozetske metafore“, kako drugačije. Sročio sam fantastičnu priču o tome kako ja bajagi Politiku čitam isključivo u laksativne svrhe, ranom zorom, sedeći na sramnoj metaforinoj šolji. Otišao sam i korak dalje, pa sam izmislio i reklamni slogan – Kenjajmo uz Politiku! – koji sam odmah potom, onako indisponiran, preinačio u – Kenjajmo na Politku.

Panović je, duševan kakvim ga je Bog dao, a u strahu da se Smajlovićka – pu, pu, pu, daleko bilo, ne struni – „isekao“ slogane i zamenio ih nekim eufemizmima. Ali to nije tema naše današnje kolumne. Tema je opet Politika, tačnije jedan članak iz subotnjeg broja, posvećen Slaviši Lekiću i njegovom filmu o cenzuri, koji nisam video jer TV N1, na kome je prikazan, nije u „paketu“ mog „provajdera“ (IPTV), što se takođe može protumačiti kao neka vrsta cenzure.

      Slavišu je u tom tekstu žestoko oplajpičio Politikin novindžija koji se – po glodurinom zadatku, pretpostavljam – bavi uglavnom geostrategijom, evroazijom i pročim globalnostima iz čega ipak ne treba zaključiti da je Slaviša postao geopolitički problem.

Kaže tako novindžija u podužem tekstu prepunom tipično Politikinog laksativnog humora i ironije, da je Slaviša – da izvinite – spustio Crven Ban Popečiteljstvu kulture. Kako, crni Slaviša? Šta uradi? Eh, kako? Eh, šta! Dobio Lekić neke pare na konkursu POPKULT-a (čitaj – popečiteljstva kulture) – suma astronomska 800.000 RSD – i šta? Sve te pare spiskao da bi snimio film koji dokazuje da u Srbiji ima cenzure, a bogme, ovde-onde plajpiči i Oca, sa kojim je nešto u zavadi. Umesto da pohvali POPKULT zbog širine, je li, pogleda, a Oca zato što nije streljao Lekića, Politikin novindžija insinuira da je to neka vrsta prevare, pa još bajagi i čestita Lekiću. Moglo bi se danima pisati o tome, ali ću se uzdržati jer se nadam da sam vam pokazao zašto je cenzura i dobra i potrebna.            

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari